Otkad sam u sinusnoj karanteni bacila sam se na književni pothvat.
Čitam monumentalnu viktorijansku/modernu sapunicu o pjesnicima i znanstvenicima,
kompleksnu, dugačku, impresivnu. Vrlo poznatu i još k tome ekraniziranu.
Guštam ja tako, a onda me, teška poput kompleta Enciklopedije Britanike, u pauzi
između dva poglavlja odjednom udari spoznaja da sapunica ima i u pravom svijetu i
da uopće nisu zabavne, niti majstorski izvedene.
Gospođa Majka pripomene mi, onako ovlaš, da su susjedi i kolege opet kreativni.
Opet me,naime, tračaju. Kod kuće, gdje nisam već godinu dana.
Opet razni ljudi pričaju o meni, iako se ne poznajemo i ne sjećaju se više ni kako
izgledam.
Kao da susjedi nisu bili dovoljni, sad i kolege pričaju totalne gluposti i neistine,
s velikim uvjerenjem, šire ih naokolo. Antene im pokupe nešto, pa to nešto
počnu prenositi i dodavati svoje ekstrapolacije i onda odjednom
Kad sam čula prvo mi je para izašla van na uši. Onda sam režala po kući.
Nakon toga rastrala sam nekoliko jastuka i zgnječila više kifli.
Je li moguće da je moj život svima toliko zanimljiv ? Prate li baš svi bez daha
što radim, gdje radim, za koliko radim i koliko dugo radim ? Moraju li baš
uvijek zamišljati najgore scenarije, vjerovati da sam pobjegla od kuće trudna
s brazilskim mornarom ili akademski osramoćena ili da sam se pridružila militantnim ekolozima?
Da otputujem iz države na tjedan dana vjerovatno bi se pročulo da su me protjerali
jer sam, za kratke novinarske karijere, upala u loše društvo i švercala oružje i kokain iz
Mađarske za Rumunjsku.
Iz sela očito možeš otići, ali nikada nećeš dovoljno daleko pobjeći.
Ljudska glupost i zloća brzinom misli prelaze granice vremena i prostora.
Razmišljam o tome na mahove cijelo popodne, pitam se ZAŠTO, ali znam da mi nitko neće
uspjeti objasniti tajne kreativnih umova sugrađana.
Pokušavam odustati i opustiti se, live and let die, jelte, ali ne ide. Jednostavno ne ide.
Zatim moja frustracija dobiva novi oblik, koji uopće nije zreo niti zen.
Zamišljam kako se rješavam ljutnje bušenjem guma,
fizičkim napadom, uništavanjem nasada povrća, bacanjem jaja.
Mjerama koje daju instant olakšanje i mjerljive i vidljive posljedice.
A onda mi sine. Mogla bih jednostavno napisati knjigu. O mojem selu malom i ljudima u njemu.
Bez ikakvog preuveličavanja u zapletu. S pravim imenima.
TO bi bila stvarno dobra sapunica.
Post je objavljen 20.10.2008. u 09:17 sati.