Marketing
Moj slatki dan u Đakovu
Vozio sam šogoricu na predavanje u Đakovo, i pošto je imala samo 3-4 sata predavanja nisam išao kući u Osijek nego sam odlučio ostati i gubiti vrijeme u Đakovu.
Došao sam u 8 sati, parkirao auto i odlučio malo šetati po gradu. Jutarnja magla mi nije smetala, jer taman u to vrijeme sunce je bilo sve jače i magle je nestajalo. Krenuo sam pješke do katedrale u nadi da će možda biti jutarnja misa. Ali mise nije bilo. Odlučih ostati malo u molitvi i tišini. Katedrala je bila prazna, nigdje nikoga, samo ja – i On.
U trenutcima moje molitve sunce je pobijedilo maglu i proguralo se kroz prozore katedrale – pružajući mi nezaboravnu sliku. Svi kipovi i sve slike kao da su oživjeli pod zrakama neočekivanog sunca. Pogled koji mi se pružao na katedralu iz zadnje klupe bio je nešto što nikada neću zaboraviti. Kao kada filmski producenti žele u svojim filmovima prikazati neku lijepu sliku crkve – samo što je ovo bilo puno - puno ljepše. Namijenjeno samo meni.
U tišini sam završio molitvu i laganim korakom prošao cijelu katedralu – promatrajući sve freske i slike koje ilustriraju Bibliju.
Izlazim iz Katedrale pun dojmova i mira. Nevjerojatnog mira koji me ispunio i nije puštao.
U ruci držim «Mak». Časopis mog djetinjstva koji nisam jako dugo čitao. Prelistavajući stranice i čitajući tekstove ispred katedrale podignem pogled, a ispred mene pojavi se meni jako drag čovjek. Bio je to ni manje ni više nego biskup Đuro Hranić. Uz obostrano iznenađenje pružismo si ruku sa velikim osmjesima na licima.
Započeli smo pričati i prije nego sam se snašao bio sam pozvan na kavu u njegov ured. Naravno da nisam dvojio da li da prihvatim ili ne :-) Šetali smo do ureda, pokazao mi je mjesto gdje je Papa Ivan Pavao II sjedio i gdje se potpisao na sliku. Zatim je uz kratke lekcije iz povijesti pokazao neke sobe u zgradi, gdje radi, gdje su sastanci i gdje nadbiskup Srakić ima svoj ured. Napravio nam je kavu i nastavili smo šetati predivnim hodnicima sve do njegove sobe. Nakon nekog vremena morali smo se rastati jer je imao sastanak (na koji je kasnio 20 minuta – zbog mene). Znam samo da sam nakon tog malog susreta mislio u sebi: «Bože kako dobar čovjek». Tolika smirenost, nasmijanost, poniznost i vjera jednostavno ne mogu ostati ne zamijećene. S osmijehom na licu napustio sam dvor- pun dojmova koji će mi ostati urezani u glavi ali još više u srcu.
To je bio moj mali ali slatki dan u Đakovu.
Post je objavljen 19.10.2008. u 23:49 sati.