Sjećam se kada mi je rekla. Kada mi je pokazala taj “dokaz”. Ne sjećam se kada sam zaplakala. Ali taj trenutak, zaboravila sam na sve. Suze su same potekle. Sve je se skupilo u pogrešan trenutak. Do tog trenutka potiskivala sam osjećaje. Potiskivala sam suze.
Pitala sam samu sebe zašto te je to pogodilo? Pa ti to znaš. Ti se samo trebaš pomiriti sa tim. Pomiriti. Kako teška riječ za osobu kao što sam ja.
Bolje da nikada nisam vidjela svojim očima. Bolje je da je to ostalo zauvijek daleko od mene. Kako boli kada pogledam. Kako boli kada se trudiš. Trudiš. Ali ne možeš protiv srca.
Ja ne mogu.
Ja se ne mogu pomiriti sa uspomenama. I ja to ne poričem. Moji prijatelji to razumiju, i zahvalna sam im, jer trpe mnoge moje hirove koje bi rijetko ko trpio. Treba mi vremena.
Istog trena kada sam to čula, izašla sam iz kafića. Možda, jer ne mogu .. Ne mogu da podnesem.
Lako je njoj reći, proći će. Lako je pitati tako cinično je li istina.
Par dana je previše boljelo. I na sam spomen. Ali poslije je prošlo. Nastupilo je ono stanje koje zovu nijema bol. Bez suza, bez jecaja. Dođeš u situaciju da nemaš suza. Ne možeš više. Znaš da moraš da ideš dalje iako si u duši slomljen.
Još uvijek se ne mogu pomiriti sa tim. Još uvijek me boli sam spomen tog imena. Još uvijek nešto u duši se sruši svaki put kada vidim sliku pred očima.
I još uvijek drhtim u strepnji..
Ipak, da se to nije dogodilo, nikada nebi naučila. Nikada ne bi cijenila. Nikada ne bih vidjela svoju grešku. Nikada ne bih sebi priznala.
Neki ljudi uče brzo i lako. Ja sam svoju lekciju naučila kroz vrijeme i svoje pogreške. I još uvijek učim..
I još uvijek ne znam zašto u ovakvim trenutcima slušam Igra bez granica.
I had a friend many years ago
One tragic night he died
The saddest time of my life
For weeks and weeks I cried
Through the anger and through the tears
I've felt his spirit through the years
I'd swear, He's watching me
Guiding me through hard times
Post je objavljen 19.10.2008. u 18:44 sati.