Marketing
5. Zrcalo
- Sophie? - čula sam Ryanov glas.
Skrenula sam pogled na njega. Uzela sam njegovo lice u svoje ruke. Zagledala sam se u njegove tamnosmeđe oči. Crna kosa bila mu je prošarana bijelim pramenovima. Nasmiješio se.
- Vidiš me, zar ne? - pitao je.
Kimnula sam bez riječi.
Nasmiješio se. Široko, od uha do uha. Osmijeh mu se vidio u vrckavom sjaju u očima.
- Andromeda je bila ovdje - rekao je. - Ostavila ti je ovo.
Pružio mi je zrcalo. Bilo je veličine ljudskog lica, izrezbareno, obrubljeno zlatom.
Uzela sam ga u ruke i duboko udahnula. Podigla sam ga u visinu lica.
- Lucy se malo igrala s tvojom kosom - rekao je i nasmijao se. - Bilo joj je dosadno.
Pogled iz zrcala uzvraćala mi je djevojka intenzivno plavih očiju. Kosa joj je bila crna, prošarana različitim nijansama crvenih i ljubičastih pramenova.
Prvi put u životu sam ugledala sebe.
- Jesi li siguran... - počela sam.
- Da si to ti? - odgovorio je. - Prilično. Moram ti priznati da ti šarenilo super stoji.
Ponovno se nasmijao vrtivši jedan od mojih šarenih pramenova oko prsta.
- Eh, da, djed ti je ovdje - dodao je. - Vani je na hodniku. No mogla bi prije izlaska razmisliti o oblačenju.
- Oblačenju? - odgovorila sam. - U što?
Pokazao je prstom prema noćnom ormariću. Zatim je počeo ustajati.
- Kamo ćeš? - pitala sam.
- Ostavit ću te da se presvučeš u miru - rekao je. - Bit ću vani.
Nasmiješio mi se i izašao. Na noćnom su ormariću stajale crne hlače i tamnoljubičasti pulover. Bilo je hladno. Vani je padao snijeg. Navukla sam rukave pulovera do početaka prstiju na rukama, kako sam često činila dok mi je bilo hladno, i izašla van.
Netko mi se bacio oko vrata i izbio mi sav dah iz pluća. Prepoznala sam Lucyn miris.
- Lucy - propentala sam. - Gušiš me.
Smjesta me pustila. Nosila je izblijedjele traperice poderane na koljenima, crnu majicu s kapuljačom i marte, a crnu kosu je svezala u rep.
- I? - pitala me. - Kako je to vidjeti?
- Predivno - odgovorila sam i nasmiješila se.
Tada sam vidjela svog djeda. Smiješio se, a u plavim su mu očima skakutale vrckave iskrice. Zagrlio me.
- Moram razgovarati s tobom - rekao je.
Uputio mi je ozbiljan pogled. Ušli smo natrag u sobu i sjeli na krevet.
- Što je? - pitala sam.
- Nagađam da ćeš prije ili kasnije htjeti vidjeti slike svojih roditelja - rekao je.
Nasmiješila sam se.
- Da - odgovorio je. - Što znači da je vrijeme da ti ispričam priču za koju sam se nadao da je nikad nećeš morati čuti.
Uputila sam mu zabrinut pogled. Pružio mi je dvije fotografije.
- To su tvoji nepravi rodtielji - rekao je.
- Moji nepravi roditelji?
- Da - odgovorio je. - To je moja kćer i njena ljubav.
Uzdahnuo je.
- Vrijeme je za priču - rekao je. - Sjećaš li ičega iz svog ranog djetinjstva?
- Sjećam se da je bilo hladno i da mi je mama uvijek navlačila krznene rukavice - odgovorila sam. - Sjećam se mirisa tog krzna.
- Rođena si u Norveškoj, u studenom. Bila je to jedna od najoštrijih zima u Norveškoj. Ja sam u to vrijeme bio s tvojim djedom, a sa mnom su bili i moja kćer i njen muž. Tvoj djed je svirao klavir, a ja sam sjedio kraj njega. Tvoj otac je pokazivao tvojim nepravim roditeljima grad. Tvoja majka je ušla u sobu. Plavi uvojci su joj bili rasuti po licu. Bilo je vrijeme da rodi. Na brzinu smo je odveli u bolnicu. Čim si se rodila u očima ti se vidjelo da si čarobna.
- I slijepa? - pitala sam.
- Da.
- I što je onda bilo? Zar me nisu htjeli?
- Jesu, naravno. Tvoja majka te obožavala.
- Pa... što se dogodilo?
- Voldemort je noć nakon što si se ti rodila napao bolnicu. Tada sam saznao tko i što su moje dijete i njen suprug.
Uputila sam mu zbunjen pogled.
- Bili su smrtonoše. Smrtonoše! Uzeli su te iz ruku tvoje majke i donijeli te ovamo. Majka te tražila svuda, no promijenili su ti ime.
- Pa kako se onda zovem?
- Zoveš se Sophie. Sofija, ako baš hoćeš. Sofija Lisbet Grieg.
- Što se dogodilo sa Leeivma?
- Ubili su ih Aurori nedugo nakon što su te doveli ovamo. Tvoja prava majka ti je usadila to sjećanje na hladnoću. Rukavice su bile njene.
- Gdje je ona? A tata?
Čulo se kucanje na vratima.
- Ovdje su. I tvoj djed, koji već godinama pije eliksir života od kamena mudraca - rekao je.
- Je li on...?
- Skladatelj Edvard Grieg? Jest - rekao je i nasmiješio se.
Otvorio je vrata. U sobu je ušla visoka žena dugih plavih uvojaka i plavih očiju, za njom visok čovjek tamne kose i tamnih očiju te sjedi starac. Žena mi se nasmiješila toplo i nježno.
- Min datter - rekla je. Suze su joj klizlie niz lice.
- Engleski - čula sam muškarca kako joj šapće na uho.
- Sophie - rekao je Howard. - Ovo je tvoja majka Astrid, tvoj otac Erling i tvoj djed Edvard.
Žena je već držala moje lice u svojim toplim rukama. Poljubila me u čelo.
- Hvor gjore hun utseende? - rekla je. Nisam razumjela ni riječ.
- Oh, oprostite - rekao je Howard. Mahnuo je štapićem.
Odjednom se na mojim ramenima pojavilo mnogo plave kose. Ponovno sam uzela zrcalo i izgledala sam drukčije.
- Tako ti zapravo izgledaš - rekao je Howard.
- Mnogo bolje - rekla je Astrid i nasmiješila se. - Moja kćer.
Zagrlila me. Uzvratila sam joj zagrljaj, još uvijek prezbunjena i prezapanjena da nešto kažem.
Dok sam je grlila, osjetila sam nešto poznato, još nešto čega sam se sjećala iz svog ranog djetinjstva.
Kucanje njenog srca.
Post je objavljen 28.10.2008. u 12:50 sati.