Marketing
Shvatila sam nesto, tj. nesto sa televizije me je uspjelo fascinirati.
Smatram da smo svi mi ljudi kukci u necijem tijelu, ubijamo tog glomaznog covjeka.
Svakim izdahom mu stvaramo nove rane koje nakon vece infekcije izlaze na pvrsinu koze, svrbe, svrbe dok se ne izgrebes dovoljno da skines, ogulis kozu tako da ti ostane cak ispod noktiju.
Gadim se tom nasem svijetu bez licnosti.
Gdje ljudi kojima su zivotinje, pogotovo macke, bile sve u zivotu,
jutarnje sunce za budenje i mjesec kao uspavanka, ali nakon koje godine oni potpuno zaborave na sve to.
Postanu 'odrasliji' ljudi puni obaveza.
Postanu sramota svakog tko je ostao ovako 'nenormalan'.
Kad prolaze ulicomi njihova ih macka koja je nekoc zivjela s njima u istim kvadratima, pa ponekad i spavala u istim krevetima i takoder se budila ih gleda razocaranim pogledom sa malo nade u njima i vrlo male srece sto ponovno vide svoga staroga prijatelja, a taj ogorceni covjek samo prode i nista ne primjeti.
Pogazi sve! Uzurbano hoda, jer kako je poznato svijet danas svugdje kasni.
Jednom kao mala, dan danas se sjecam, imali smo macku Bubu. Nije bila macka vec macic.
Predivno malo svtorenje!
Kad pogledam unatrag kao da je ona moja sadasnjost.
Voljela je divljat i svima dizat kosu na glavi, a ja bi sjedala u kutu iza vrata i sa smjeskom promatrala, dok se stari drzi za glavu, kako obara kuciste kompjutora.
Ali jednog dana stara je idlucila da se provozamo do Mokosice u nekom autu kojeg uopce nisam poznavala. Koliko se sjecam otac tada nije imao auto.
Ali taj, taj debilni auto bio je bijele boje i toliko dobar da nas je uspio dovesti do odredista videnoga samo u majcinoj glavi.
Putem sam po majcinoj zamolbi morala drzati Bubu u ruci, je bila toliko divlja da smo je morali stavit u nekakav pleteni kavez.
Otpustili su je na rivi medu ostale vec zarazene macke.
Pitam se gdje ce mene odbacit !?
Znam, ljudi ne slusaju dovoljno jako.
Svi su ubrzani u nekom poslovnom svijetu punom briga da ne osjecaju ni vibracije njihova visoka tona dok pricaju.
Kojesta, kad ne slusaju ni sebe dok su im usta za pet metara nego inace bliza zemlji, nego vjerovatno razmisljaju je li im dolazi sef i jesu li sve izglancali da mu bude dobro i da on njima lize supak.
Pizduni.
Da slusaju mogu cuti sebe u drugom svijetu.
Zvukovi bi ih mogli odnijeti negdje gdje jos nikad nisu bili.
Dodi, poslusaj. Cujes li onoga leptira kako udara krilima ?
Zar nije divan? Slusaj pozorno i mozda cujes kako umire.
I nas zivot je samo na jedan dan, ali mi toga nismo svjesni.
Vidis onu lampu ispod Srda?
Slusaj, cujes li kako treperi i kako se dva komarca peku unutra ?
Predivno. Zov prirode.
Post je objavljen 19.10.2008. u 13:48 sati.