Čovjek više ne zna što bi pisao... Ustajala se aura, ništa novo. Dobro, ima novih stvari, potencijalno veoma loših i katastrofalnih za koje bi svim srcem želio da ih nema ali o tome neću.
Dakle, kao što već znate, krenuo je faks. Prošli tjedan to su bili blagi zaleti i dobivanje na brzini, od sutra sve kreće punom parom naprijed. Točnije, za mene kreće i još većom brzinom (She`s givin` all she`s got, captain!) jer treba pohvatati i neke stare stvari i ugurati ih u ionako rastrzanu satnicu. Još uvijek nisam uspio saznati kada mi je znakovni i priznajem da me ta ležernost s „Dodirove“ strane poprilično iritira. No dobro, valjda ljudi imaju i svojih problema.
Nadalje... Imam jednu stravično lošu vijest (za mene, ne za vas) koja mi je skoro priuštila heart attack kada sam je čuo. Opet ista asistentica iz matematike!!! Da čovjek ne povjeruje! Iako smo (opet) promijenili profesora i ovo je već treći koji me pokušava naučiti tu okultnu granu „znanosti“, asistentica je ostala ista. Svim svojim bićem pokušavam je ne a priori mrziti ali ne uspijeva mi. Govorim sam sebi da se žena sigurno promijenila i da neće biti takva cold hearted bitch kakva je bila prošli put ali nakon ovog petka nekidan prisiljen sam vratiti se biranim riječima kojima je častim.
Utjelovljenje Sotone. „Ja sve znam, vi ste nitko i ništa“ stav. „Onako je kako ja kažem, ako vam se ne sviđa, znate gdje su vrata“. Najgori su bezobrazni komentari koji se uopće ne mogu klasificirati kao nekakvo prcanje, to je čisto bezobrazno! A najgore mi je što u šaržeru uvijek imam spremno jedno desetak replika koje, pak, ne smijem ispucati jer su podjednako bezobrazne kao i njene, a ipak moram proći matematiku ove godine, ne bih se želio zamjeriti jedinoj prepreki koja stoji na mom putu do slave.
Jednostavno vam ne mogu opisati kako na mene ta žena utječe. Znate ono kad nekoga jednostavno NE PODNOSITE organski, slabo vam je u blizini te osobe, drhtite od bijesa, povraćali biste, mlatiti ju... Eto tako se nekako ja osjećam na vježbama. Pitam se onda zašto me matematika ne ide.
Radna atmosfera je kao u konc logoru. Ona šetucka ispred nas sa svojim samodopadnim smiješkom i crnom listom u svojim rukama s koje nas proziva. MORAŠ na ploču. Ako nećeš, dobiješ „minusić“! Tri minusića i „ozbiljni problemi“. Onda joj se zamjeriš i više na tebe ne gleda blagonaklono (čitaj: zagorčava ti život). Navodno, vježbe nisu obavezne. No ako te nema, a ona te prozove, dobiješ „minusić“.
JA MRZIM izlaziti na ploču. Čitavu srednju školu sam strepio od satova matematike jer sam mrzio ploču, zato što mi je uvijek trebalo pola sata za jedan zadatak, bez obzira znao ga riješiti ili ne. Ovo je prokleti fakultet, nije srednja škola. Žena te izbacuje s nastave ako si skupio tri „minusića“. Ovo je prokleti fakultet, nije srednja škola. Nitko te nema pravo izbaciti iz predavaonice osim ako ne stvaraš nered. Ako ne želim na ploču, ne želim. Ovo je prokleti fakultet, nije srednja škola. Ne volim izlaziti pred druge ljude kada ne znam što bih pisao, kada ne znam kako nešto riješiti. Doduše, to je bilo tako prošle godine. Ove godine mi je svejedno. Ona ne može biti toliko bezobrazna koliko ja mogu biti spor i dosadan. To polako prerasta u rat... Već vidim tko će izgubiti ali barem ću poginuti sa stilom!
Ne mogu vam riječima opisati koliki je stres za mene biti na tim vježbama. Kada moram drhtuljiti od nelagode i „straha“ dok ona proziva sa svoje crne lise i dok korača predavaonicom kao zapovijednica Schutzstaffela! Uvodi čudna, izopačena pravila (poput onih minusića), forsira svoju strahovladu, ponaša se prema nama kao da smo retardirani zato što smo upisali biologiju, a ne SVETU matematiku... I to vam ne preuveličavam, točno se čuje iz njezinih komentara što misli o biolozima...
Svaka akcija protiv NJE svodi se na podmuklo gunđanje dok te ne gleda i blaženo žmirkanje okicama čim podigne pogled. Mrzim biti u Pokretu otpora koji je osuđen na propast. Nema šanse da je pobjedimo jer je nedodirljiva. Odvratna i nedodirljiva... Kao što kaže jedna moja kolegica: „Ja bi se zabrinula da me toliko ljudi mrzi kao nju!“.
Zato ja imam drugu taktiku. Kad me prozove, idem na ploču s osmijehom na usnama, iako nemam pojma što zadatak od mene traži i odakle da krenem uopće. Uzimam kredu u ruke i blejim... Kažem joj da ne znam. Ona ustane i pokaže mi kako početi... Čekam dok sjedne i TAMAN znao riješiti do kraja, pitam je kako dalje... Ona ustane i opet mi pokaže... Čim sjedne, priča se ponavlja... Rješavat ću jedan zadatak pola sata ako treba (a matrice traju dugo, pogotovo ako nisi vidovit kao matematičari pa točno znaš deset koraka unaprijed gdje ćeš završiti). Sljedeći put kad me prozove, ponovit će se ista stvar... Ne može mi dati minusić ako ne znam, može samo ako sam odbio izaći na ploču, to je sama rekla i citirat ću je ako treba...
Vidjet ćemo kome će prije dosaditi... Zapamtit će me po sporosti i neće joj se dati gubiti vrijeme od vježbi na mene kad netko drugi može taj zadatak riješiti tristo puta brže... A moj ponos će ostat netaknut i neće mi smetati zanovijetanje i dobacivanja brucoša (hej, brucoši, hahahahahahahaha) jer ću znati da podrivam njezin autoritet, makar u osobne svrhe!!! Mwhahahahahahahahahahahahahaha!!! Lock and load!
Post je objavljen 19.10.2008. u 13:28 sati.