Te večeri sam se vraćao autom doma iz Dubrave. Cesta je bila gotovo prazna. Rammstein je treštao iz zvučnika. Bio sam malo dekoncentriran i kasno sam skužio da se upalilo crveno na semaforu pa sam produžio jer ionako nebih uspio stati. Ubrzo nakon crvenog iza mene se upalilo plavo svijetlo. Shit...
-dobro veče!- kaže pajkan skoro pa pjevajući i dotakne si kažiprstom šilt
-dobar večer...- kažem ja blejeći poput najnevinijeg janjeta
-vozačku, prometnu i osobnu molim...
-evo izvolte..
dvadeset sekundi tišine dok gleda dokumente
-gospodine x, znate li zašto smo vas zaustavili?
-pa, ovaj...znam prošao sam kroz crveno...
-a zašto ste prošli kroz crveno?
u tom momentu mi je kroz glavu prošlo sto tisuća spasonosnih odgovora kao npr.- vidite, ovaj baka mi je bolesna pa... (baku nemam ni jednu živu, a ni dedu) ili - znate, cura mi je trudna... (nemam ni curu) ili kajaznam, bilo kaj... samo ne ono kaj sam ja prosrao...
- I? Zašto ste prošli kroz crveno?
-pa, muzika mi je bila malo preglasna pa nisam vidio...
u tom momentu se zrakom prolomi ''ohoho'' koji je bio mješavina čuđenja i smjeha
- Mile!- dovikne pajkan svom kolegi - dođider vamo i donesi frulu. Imamo jednog za puvanje!- kaže pobjedonosno i zauzme poziciju terijera koji je najnušio krv
-jes' pio alko'ol, a?
-ja ne pijem alkohol... (u 90% slučajeva upali, vjerujte)
-ondak si se drogiro!!! - zareži terijer
- ne pijem, ne pušim, ne drogiram se. (što je istina :)
dotad je već Mile došao s dregerom, a taj prelazak s jedne strane ulice na drugu mu je bio popriličan napor i to mu se vidjelo na rumenom, uspuhanom licu. Nositi takvu trbušinu bi svakome bilo naporno.
- sad ćemo mi lijepo provjer't jesil pio i dal si se drogiro
naravno, napuhao sam nulu i pajkan me zbog toga mrzio, al još uvijek sam bio kriv zbog prolaska kroz crveno i pajkan se veselio što će mi uručiti čestitku od par stotina (ili tisuća?) kuna, pun kurac kaznenih bodova i kajjaznam kolko mjeseci bez vozačke. Nije mi to uopće trebalo...
I dok su oni u autu pisali kaznu ja sam krajičkom oka primjetio kako se neko vozilo velikom brzinom kreće prema nama iz smjera Maksimira. Mislim si - vidiš, ovaj manijak će projurit ovuda i dok ga oni skuže i odreagiraju već će biti daleko i nikome ništa, a i previše su zaokupljeni pisanjem kazne meni. I dok mi je ta misao prošla glavom, to vozilo je već bilo dovoljno blizu da se
može razaznati da je to smetlarski kamion. I u njemu lik sa razrogačenim očima i luđačkim cerekom na licu. I ide ravno u pajkane!!! I BUM! U sekundi je pola pajkanske škode nestalo, sva stakla su se rasprsnula, pojavio se plamen i zapaljeni komadi su letjeli pedesetak metara naokolo. Komadići stakla, lima i plastike su padali i po meni. U jednom trenu jedan veći komad je pao ispred mene. Bila je to pajkanova ruka. Dimila se, a prsti su još stezali moju prometnu, vozačku i osobnu. U zraku je vladala neka čudna tišina isprekidana pucketanjem vatre i prigušenim luđačkim smjehom koji je dopirao iz kabine kamiona. Sjeo sam u auto i krenuo doma. Dan je bio dug i naporan. Vozeći se razmišljao sam o pajkanima, o prolaznosti života, o nenadanim situacijama. Mislio sam si- Ak niš drugo- bar je umro sretan, pišući kaznu i to ne bilo kakvu...za prolazak kroz crveno je velika kazna. Eto...vuk sit, koze cijele...ne baš u potpunosti, al ono...I dalje su treštali rammstein iz zvučnika.
Ova priča posvećena je pajkanima koji su mi prije par mjeseci napisali kaznu zbog prebrze vožnje. Vozio sam 71km/h tamo gdje je dozvoljeno 60 km/h. Tolerira se 10 km/h više od dozvoljenog, znači popušio sam za 1. Bolje bih se osjećao da su mi lagali da sam jurio 100.
Post je objavljen 19.10.2008. u 01:02 sati.