Zašto bi bilo jednostavno kada može biti komplicirano?! Do Cape Towna bi se moglo iz Lijepe naše doći u dva koraka, ali ne bih se ja zvao Vedran kada ne bih "malo" zakomplicirao stvar. Od Cape Towna me ne dijele dva leta, ni tri, ali ni četiri, već njih čak šest! Ipak je cijena tu bila presudna. Iz Zagreba Germanwings me vodi u Dortmund, a potom iz Dortmunda u Munchen. U Munchenu se stavljam u ruke TUIFly-u do Kaira gdje provodim jedan dan razgledavajući egipatsku metropolu, a iz Kaira nastavljam s Emirates preko Dubaija do Johannesburga. Posljednja etapa moje avionske pustolovine je let South African Airwaysa, južnoafričkog nacionalnog avio prijevoznika, iz Johannesburga u Cape Town gdje zapravo započinje moja pravo druženje s Afrikom. Jednostavno, zar ne?
Od Germanwingsa ne očekujem puno. Ipak je riječ o niskobudžetnom avio prijevozniku. Važno je samo da me preveze sigurno i na vrijeme do Dortmunda, odnosno Munchena, što na kraju i uspijeva. Misija izvršena. Dortmundska zračna luka je prvo iznenađenje ovog putovanja, ali nažalost u negativnom smislu. Zračna luka je mala i nema popratnih sadržaja gdje bi putnik mogao "ubiti" sate čekanja drugog leta, a u mom slučaju to nije malo. Četiri sata u ovoj zračnoj luci počela su se polako pretvarati u vječnost. Najgore od svega je što u zračnoj luci uopće ne postoje klupe za sjedenje, osim par njih koji su vidljivo označeni za invalide (a nije mi ni jasno što će invalidima klupe kad imaju svoja kolica?!), tako da si prisiljen sjesti u restoran ili kafić gdje će ti papreno naplatiti klopu ili cugu. Mislim da ona "Vodu iz pipe molim!" ovdje ne prolazi. Dodajmo ovome gore navedenome jednu malu suvenirnicu/kiosk i to je to. Više nema...
Sav sretan dočekao sam odlazak u Munchen čija je zračna luka puno puno veća i organiziranija i iskorištavam tri sata tranzita u Munchenu da se malo prošećem po zračnoj luci. Toliko sam puta ovdje prolazio u tranzitu, ali nikada nisam izašao iz tranzitne zone i prošetao okolo. Do danas...i uživao sam u šetnji jednom od najboljih i najzaposlenijih zračnih luka na svijetu.
Čekiram se na let za Kairo. Letio sam već TUIFly-om. Bilo je to prije par godina iz Rijeke u Koln i nisam ostao baš nešto impresioniran. Danas posve drugačija priča. TUIFly je niskobudžetna avio kompanija, što dokazuje cijena, ali usluga na letu za Kairo je izvrsna: film na monitorima, nekoliko glazbenih kanala preko slušalica, a na pola puta ljubazno osoblje čak i servira obrok koji bi mogao potuči onaj nekih nacionalnih avio prijevoznika.
Let od tri sata i 20 minuta prolazi u najboljem redu, a paradoksalno je da sam morao ići u Dortmund da bih se vratio u Munchen, a zatim na kraju preletio Split i Dubrovnik na putu prema sjevernoj Africi. Najspektakularniji je let preko Sredozemnog mora. Ne vidi se ništa - crnilo. A onda iznenada milijuni svjetala sjeverne Afrike, odnosno Egipta. Zaključujem da to mora biti Aleksandrija.
Kairo me dočekuje s 19°C i kaosom gotovo od trenutka izlaska iz aviona. Svi se naguravaju, posebice na šalteru za kontrolu putovnica. Gledam prema šalteru za izdavanje viza. Ne bih u ovih 02:15 ujutro htio biti na njihovom mjestu, u koloni. Bolje izvući vizu u Zagrebu iako malo više košta.
Uzimam taksi ravno do hotela u Gizi koji sam ranije rezervirao i platio preko interneta. Htio sam biti blizu piramida. Taksist ne ide ispod 100km/h po ulicama Kaira, a pritom truba ne miruje. Čak i u ove ranojutarnje sate moj taksist, poput svih vozača na cesti, uporno trubi kao da želi razbježati čitavo stado ovaca na cesti. Malo se muči s pronalaženjem hotela Husa Pyramids, ali na kraju ga pronalazi. Pozdravljam se s mojim Schumacherom i napokon mogu odahnuti... Zaboravljam ga pitati da li je u rodu sa Schumijem...