Koji su prvi znakovi kraja neke veze?
Drskost?
Ignoriranje?
Ili činjenica da si u dubini duše već prebolio tu osobu iako ste još zajedno?
Kako zapravo znamo da smo preboljeli nekoga?
Bez imalo muke se zamišljamo u budućnosti bez nje, nije nas briga gdje se nalazi. Iako smo u jednu ruku bezosjećajni prema njoj uvjek postoji dobri stari strah od susreta sa dotičnom. U gradu kao što je Zagreb mala je vjerojatnost da ćemo uz uspješno izbjegavanje zajedničkih mjesta naletjeti na nju. Ili? I ako se sretnete postoje određene napetosti u zraku. On zuri u pločnik, ona vrti pramen kose pritom naglašavajući kako je sretnija nego ikad a zapravo bi propala u zemlju. No, ostavimo to nekom drugom, moj problem je to što osjećam da sam preboljela dečka iako smo još u vezi. Jesam li? Ne znam. Iskreno, kad pomislim na njega, više se ništa ne događa u mojoj glavi, jednostavo ništa ne osjećam prema njemu. Zamišljam budućnost bez njega i svejedno mi je. Ne plače mi se. Jednostavo osjećam da me ranije slomio i da ne može gore od toga. Valjda sam ga u tom svom bjesu i ljutnji jednim djelom preboljela. Jer, ako te netko povrjedi onda tu osobu ne želiš pored sebe a zašto je u ljubavi drugačije?
Ako te netko prevari za novce, rješit ćete dug i nikad više pogledati tu osobu jer si izgubio povjerenje prema njoj.
Ako te u ljubavi netko prevari onda ćeš pokušati oprostiti toj osobi i krenuti ispočetka jer je voliš.
Zašto je tako?
Zašto ostavljamo ljude kraj sebe koji su nas barem jednom povrjedili?
Zar svi u dubini duše volimo nasilje nad sobom?
Zar se svi volimo u jednom trenu osjećati kao žrtve nečije okrutne naravi?
Zašto uvjek tražimo ostatke povjerenja u ruševini veze?
Kad se dogodi tako nešto onda se trebamo zapitati kako će nam biti dalje u životu ako ostanemo s
tom osobom. Hoćemo li se moći osloniti na nju u budućnosti? Ako je sad muškarcu važnije pivo ili igrice ili neke banalne stvari od njegove djevojke neće se promjeniti u budućnosti.
Ili ako je ženi važnija šminka, izlasci i druge stvari od njenog dečka, neće se promjeniti.
Ako je osoba od početka ne nekom desetom mjestu tako će i ostati.
Neki se neće složiti sa mnom ali zapamtite, vuk dlaku mjenja ali ćud nikada.
Može se promjeniti određeno vrjeme ali to je samo privid koji bi svi voljeli vidjeti.
Poslje izvjesnog vremena će sve opet doći na staro.
Trebali onda tražiti osobu kojoj ćemo biti sve na svjetu i uvjek na prvom mjestu?
Možda ali se sjetimo da ćemo u tom slučaju možda cjeli život provesti u potrazi.
Znači li to da trebamo prihvatiti da su od nas samih važnije neke druge stvari?
Ili su druge stvari važnije zato jer se druga strana boji pokušaja da nas zadovolji u svakom pogledu jer se boji neuspjeha?
Svi znamo da kad nešto pokušamo i to nam ne uspije teško ćemo se opet ohrabriti na taj korak.
Jer se bojimo spoznaje o sebi da nismo u stanju pružiti drugima ono što zaslužuju.
Bilo kako bilo, trebamo tražiti sreću a ne čekati nju da nas pronađe jer bi mogli čekati zauvjek
Post je objavljen 18.10.2008. u 10:24 sati.