Dana 2. ožujka 1858. zbilo se četrnaesto ukazanje Majke Božje sv. Bernardici. Bernardica je po običaju došla do špilje u pratnji jedne svoje rođakinje. Nakon što je kleknula i počela moliti na svoju krunicu, već je Gospa bila tu, i Bernardica je po običaju bila u ekstazi čitavo vrijeme, kao i prijašnjih dana. Nakon što je ukazanje prestalo, vratila se sa svojom tetkom kući. Ali je bila nekako snuždena. Zašto?
Primila je od nebeske Gospe nalog da pođe župniku i da mu ponovno kaže kako Gospa želi da joj se tamo sagradi crkvica. No ovaj put dodala je još nešto: ''Ja hoću da se dolazi ovamo u procesiji''. Isporučiti tu želju za Bernardicu je bila veoma teška stvar nakon što ju je župnik onako hladno primio i otpremio zadnji put, kao što ste već čuli. Zato se nije usudila sama ni ići do župnika, nego je zamolila svoju tetku da je prati. Kako je ona poznavala bojažljivost Bernardičinu, pošla je s njome do župnika. Bernardica se nije uzalud plašila posjeta župniku. Kad je rekla župniku zahtjev nebeske Gospe da se tamo dolazi u procesiji, župniku su se namrštile obrve i on osorno odgovori: ''Kćeri moja, pokraj svih tvojih pripovijesti, još je trebao samo ovaj kompliment. Ili ti lažeš ili je Gospođa koja te šalje samo prividno ona za koju želi da je držimo. Ona traži procesiju. A zašto? Svakako zato da se ljudi, koji su izgubili vjeru, nasmiju i omalovaže vjeru. Zamka neće upaliti. Ti joj kaži da slabo pozna red crkvene uprave. Kad bi ona bila ono čime se gradi, znala bi da ja ne mogu poduzeti takvo nešto sam od sebe. Ona bi te morala poslati ne k meni, nego k mjesnom biskupu u Tarbes''.
Uzalud se Bernardica nastojala izbaviti iz neprilike time da se procesije ne traže odmah, jer je župnik odrezao: ''Već je vrijeme da svemu tome bude kraj. Ti kaži toj Gospođi da se s lurdskim župnikom mora govoriti čisto i bistro. Ona hoće imati crkvicu. A tko je ona da bi imala pravo na čast koju zahtijeva? Kako joj je ime? Odakle je? Ali hajde da i to uredimo! Ja ću joj kazati kako će se dati spoznati. Ona prebiva, kako si mi kazala, u špilji povrh divlje ruže. Pa dobro! Poruči joj s moje strane da jednoga od ovih dana pred očima svijeta, koji bude sakupljen kod špilje, učini da najednom procvate ta divlja ruža, o kojoj govoriš. Kad mi javiš da se to čudo dogodilo, ja ću tvojim riječima vjerovati i obećajem ti, da ću ja sam poći s tobom k špilji''.
Na te su se riječi nasmijale i Bernardica i tetka njezina, pozdravile župnika i otišle. Iznijeli smo vam malo opširnije okolnosti ovoga ukazanja, da opet vidite kako su ništavni prigovori nekih da Crkva tobože na laku ruku prima kojekakve priče pod gotov groš i operira tobože s lažnim misticizmom. Cijeli su već Lurd i gotovo sva okolica bili uvjereni da se radi o pravom ukazanju nebeske Gospe, i još nije rekla svoga imena, a crkvena eto vlast držala se po strani. I s pravom, jer se tako bolje utvrdila istinitost ukazanja. I zato se župnika ne samo ne može koriti za njegovo hladno držanje prema svemu tomu, nego ga treba pohvaliti. Uostalom, jednako se držao i tamošnji biskup.
Nego, radi velike pouke, nas zanima ono što je Bogorodica rekla Bernardici prigodom toga ukazanja: ''Ja hoću da se dolazi ovamo u procesiji''. I dolazi se već eto stotinu pedeset godina, i samo Bog zna sve bezbrojne procesije došle u Lurd sa svih strana svijeta. Ove godine će milijuni ljudi stupati u procesijama u Lurdu.
1. Vi znate dobro kako neprijatelji Boga i Crkve reže na crkvene procesije. I gdje ih ne mogu silom spriječiti, tamo ih izvrgavaju ruglu, kao pustu ljudsku izmišljotinu, bez ikakva sadržaja. Da li je tome zbilja tako?
Što je procesija? U prvim kršćanskim vremenima razumijevalo se pod procesijom uopće pohod k službi Božjoj. U užem smislu procesijom u starim vremenima se zvala povorka puka pod vodstvom biskupa k jednoj postajnoj crkvi. Odatle im onaj poziv: ''Procedamus in pace! Pođimo u miru!'' U najužem smislu procesijom se smatra svečani ophod pri kojemu se zajednički i javno moli, bilo kod svečanih zgoda, u svrhu zahvale Bogu, ili drugih molitva, ili pak u općenitoj kakvoj nevolji da se isprosi milosrđe Božje i ublaže bičevi pravde Božje. Kršćanske procesije vrlo lijepo pokazuju ljudima onu veliku istinu što je sv. Pavao prikazuje u poslanici Hebrejima da smo mi putnici na ovoj zemlji koji putuju prema nebeskoj domovini (Heb 13,14). I jer se polazi iz crkve, zato se i kaže procedere, procesija. A zato što se opet vraća k crkvi, procesija nam lijepo prikazuje kako moramo na zemlji stupiti u Crkvu Kristovu ako hoćemo biti jednom članovi slavne Crkve na nebu. Naprijed se nosi križ, jer u procesiji molimo u Kristovo ime, koji je umro na križu, a i kao znamen da nikada nismo bez križeva na ovoj zemlji. Nose se u procesiji i zastave. One slijede primjer Konstantina Velikoga, koji je križ stavljao na svoje bojne zastave i pobijedio. One nas podsjećaju da je naš život na zemlji borba, kao što je to i život vojnika. U procesiji redovito zvone i zvona, da se srdačnije molimo i da se i naše molitve, poput zvuka zvona, dižu prema nebu. U procesiji redovito idu dva i dva, da se naglasi zapovijed ljubavi prema Bogu i Bližnjemu. Naprijed idu djeca, dječaci i djevojčice, jer su djeca najdraža Bogu zbog svoje nevinosti. Onda mladež, muževi, u sredini svećenik s pjevačima i onda ostali. Svećenik u sredini, jer on mora biti spreman na službu svima bez razlike. U procesiji se neprestano moli ili pjeva da se ispuni što je Krist naredio: treba uvijek moliti i nikada ne prestati.
Procesije se obdržavaju da živo predstavimo stanovite zgode iz života Isusova ili stanovite istine vjere, ili da brže isprosimo kod Boga pomoć u raznim slučajevima. Time Crkva želi oživiti našu vjeru, ojačati je. Kad je jednom zgodom neki čovjek s čuđenjem gledao kako se u nekom gradu odvija procesija, nije imao pojma o vjeri, upita drugoga koji je isto tako promatrao procesiju uz pločnik: ''Što je to?''. ''Sprovod!'', odgovori mu ovaj. ''Pa ja nigdje ne vidim lijesa s mrtvacem''. ''Kažem vam, da je to sprovod!''. ''Pa kako?''. ''To vam je sprovod ljudskoga straha i obzira''. I dobro je rekao. Vjernici se kroz takve procesije međusobno ohrabruju za javnu ispovijed vjere. A javna ispovijed vjere i te kako je ugodna stvar pred dragim Bogom.
Zgode iz života Isusova označuju nam napose dvije procesije. To je ponajprije procesija na Svijećnicu, spomen prikazanja Isusova u hramu. A onda Cvjetna nedjelja, koja nas podsjeća na svečani ulazak Isusov u Jeruzalem. Stanovite istine vjere napose nam označuju dvije procesije: procesija prigodom Uskrsnuća i na Tijelovo. Od Boga molimo pomoć, napose u dvjema procesijama: Markovo i Prosni dani.
Za cijelu Crkvu propisane su procesije na Svijećnicu, na Cvjetnu nedjelju, Uskrsnuće, Tijelovo, Markovo, na Prosne dane. O ostalim procesijama, što su uobičajene u raznim krajevima, nećemo govoriti.
2. Što nam to sve govori? Govori nam da procesije imaju veliku važnost u životu kršćanskoga puka. Kad bi one bile bez ikakva značenja i protivne volji Božjoj, zar bi se ikada desilo da sam Isus Krist Sin Božji ulazi u svečanoj procesiji u Jeruzalem na Cvjetnu nedjelju? Svi se sjećate kako je Isus toga dana ulazio u grad Jeruzalem uz najveće oduševljenje puka. Jedan je sokolio drugoga svojim držanjem, bilo rezanjem grana i cvijeća, bilo pjevanjem i klicanjem, kao što su činila ona mala djeca vičući: ''Hosana Sinu Davidovu!''.
Uostalom, kad je već starim Rimljanima i Grcima poganima bilo dopušteno držati procesije svoje vrste, zašto bi to bilo zabranjeno kršćanima? Što je drugo bio nego molbena procesija onaj golemi ophod oko grada sa svećenicima i zavjetnim kovčegom, kad je Jošua osvajao Jerihon (Jš 6, 1-15)? Uspjeh te procesije dokazale su zidine grada Jerihona srušivši se kao da su od papira kad su zatrubile trube svećenika. Što je drugo bilo nego svečana procesija onaj ophod kad je David kralj prenosio zavjetni kovčeg Božji u Jeruzalem (1 Ljet 15,25 – 16,3), uz najveću radost puka, uz pjevanje i upotrebu svakojakih glazbala u čast Bogu? Što je drugo nego procesija u Starom zavjetu ono što spominje psalmist: ''Vidješe, Bože, svečani ulazak Tvoj, ulazak Boga mojega, kralja u svetište. Pjevači naprijed; za njima svirači; u sredini djevojke što udaraju u bubnje. U zborovima slavili su Boga, Gospoda, oni iz vrela Izraelova'' (Ps 67, 25-27).
Procesije su poznavali već stari poganski Rimljani i Grci.
Procesije su i te kako poznavali i stari Izraelci. Procesiju svoje vrsti vodio je sam Isus Krist na Cvjetnu nedjelju u Jeruzalemu.
Znak je da ona potpuno odgovara ljudskoj naravi, da je ona u stanju ojačati i oživiti vjeru u dušama, da se u njoj mnogo srdačnije moli i kroz zajedničku molitvu mnogo lakše, kao što dokazuju bezbrojna iskustva, isprosi milost Božja.
Uostalom, treba li boljega dokaza za značenje procesija, nego upravo Lurd, odakle je i došla opomena Bogorodice i njezin zahtjev sv. Bernardici: ''Ja hoću da se ovamo dolazi u procesiji''. Tko bolje poznaje vrijednost procesije nego naša nebeska Mati? Samo, dakako, valja takvim procesijama prisustvovati u onom duhu u kojem se pristoji. Ne radi turizma, ne radi eventualne razonode, ne iz znatiželje, nego zbog Boga kojemu sve ima služiti radi istinskoga napretka naših duša.
3. U tom smislu nastojte primiti k srcu pouku Majke Božje Lurdske prigodom stopedesete godišnjice, i kad se pruži prilika za koju procesiju, prisustvovati joj u duhu žive vjere. A što se tiče izrugivanja bezvjeraca, na njih se ni ne obazirite. Moglo bi se i tu opet reći: ''A ovi hule što ne razumiju''. Hule napose rado baš na procesije, koje se priređuju u marijanskim svetištima ili u čast Bogorodice. Ali nije ni čudo. Đavao najbolje zna kakvu opasnost predstavlja za njega Majka Božja, počevši od časa kad je čuo u raju presudu Božju: ''Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu" (Post 3,15). Đavao zna da su za njega izgubljene duše koje iskreno štuju Bogorodicu. Zato je nastoji na sve moguće načine omraziti ljudima, i kad ne može drukčije, izrugivanjem. Ali izrugivanja padaju konačno na glavu izrugivača.
Godine 1956. imala se održati marijanska procesija u nizozemskom gradu Willemstadu. Mjesno vijeće protestantske crkve poslalo je prosvjed gradskom načelniku protiv ove procesije, jer da to vrijeđa ostale koji ne mogu trpjeti idololatrije, kakvu predstavlja štovanje Marijinih slika. Načelnik grada Van der Hooft, i sam protestant, ali i razborit i pošten čovjek, odgovorio je piscima prosvjeda: ''Ja ne vidim ništa uvrjedljiva u ovoj procesiji za bilo koga, jer je dobro da se zna jasno da se katolici ne klanjaju slikama, nego časte sveca kojega slika predstavlja, kao zagovornika kod Boga''.
Na ovo stvarno obrazloženje dodao je i dobru lekciju: ''Mislim da bi bilo mnogo zgodnije da oni koji su poslali prosvjed, razore svoje idole: privrženost novcu, zlu uporabu vlasništva i privilegije stanovitih klasa''. Nakon ovoga odgovora pisci prosvjeda nisu više smatrali oportunim ponoviti svoj čin.
Da! Samo budala ili zlobnik može nama katolicima nešto predbacivati s obzirom na naše procesije. Nisu one nikakva idololatrija, nisu one nikakvo zaglupljivanje puka, nisu one nikakav lažni misticizam, nego su one izražaj duboke potrebe ljudske duše da oda Bogu dužno priznanje, da javno ispovjedi svoju vjeru u Njega, da u teškim časovima života potraži u Njega na poseban način utjehu i pomoć, da se javno ponizi pred Bogom svojim, koji poniznima uvijek daje milost svoju baš tako kao što se i oholicama protivi dovijeka i obara ih u prah.
To nam je htjela reći Presveta Mati Božja kad je rekla Bernardici: ''Ja hoću da se ovamo dolazi u procesiji''.
Post je objavljen 18.10.2008. u 08:56 sati.