Evo me ponovo u istom kutku sjedim i pisem tebi,u lijevoj ruci cigareta u desnoj mobilni telefon .
Ponovo ti pisem i saljem rijeci u pismu zapisane uz popodnevnu kavu koja me smiruje i ujedno i prija .
Napolju je tmurno kao da ce kisa.
Svjetlo nebo i njegovi saputnici oblaci oblace se u crne odore
Boje straha i ljutnje pune suza u malesnim oblacima samo sto ne pocnu
Oplakivati lijepe dane provedene nad nebom al ipak cekaju momenat.
Tako neobicno tuzno nebo prija mi danas za oci razumijem sta govori i sta mi zeli recii ako djeluje nestvarno i cudo...
Danas sam dobre volje cudno zar ne?
Prija mi popodne puno maglovite okoline i zagusenog svjetla
Uz lagane note klasicne muzike i ambijental koji pruza
Bez i jedne rijeci koja bi narusila ovo cudno maglovito popodne .
Dok muzika svira i lagano bira moje rijeci koje pisem tebi i neosjetno dira tvoj sakriven zamisljen lik nad mojim bedrima poput malog djeteta ususkanog.
Sklopivsi oci uzivas osjecam to trazis toplinu u mom zagrljaju naravno nesebicno pruzam svaki pokret tebi i sa osmjehom ga djelim kako dolikuje ovoj melodiji koja me spaja sa tobom dok tonem u sjecanja koja govore vise nego ijedna napisana rijec amaterskog pjesnika pisca....
Ogledalo sjecanja naseg cutanja uz neosjetan vjetar ka visokim borovima i tek po neka zalutala ptica koja trazi izgubljeno gnijezdo ljubavi bas kao ti nad mojim bedrima polu sklopljenih ociju ne cujem ti glas, ne cujem ni izdah vec osjecam lagan pokret kako govori ne pustaj me ne zelim ici...
Oci mi trepere i pune su radosnih suza
Na trenutak osjetih prostrane daljine
Na trenutak osjetih kako lebdim
I kako gubim tlo pod nogama
Sto sam kraj tebe
Ne to nije laz to su osjecanja
Koja jos ne poznajes
Razlicita dva bica spojena u jedno ....
Nedostizna predstava bez kraja
Nastavice se..........
Post je objavljen 17.10.2008. u 22:22 sati.