
Draga moja Katarina opet sanjam san sličan onome prošle godine u isto vrijeme,gdje smo bile skupa u Zagrebu ,negdje u Ilici,ti mi se tada bacaš u zagljaj i samo se smiješ,a ja sam sretna i kažem ti "bravo Kato moja,ti si živa,pobjedila si smrt,sve je to bila nečija zabuna,sada si tu samnom".
I opet sanjam ,pored tvoga groba smo,ugledam malo otvorenu ploču,nevjerujem,malo kasnije i tvoj lijes je otvoren,gledam tvoje ruke,one lijepe drage ručice,miču se,tvoja usta se otvaraju ,smiješe se,a ja dozivam tatu ne bojim se ,obadvoje te vadimo i sretni smo,kažemo bila je to samo nečija greška,naša Katarina je živa,grlimo se,ljubimo,a tvoj osmijeh ne silazi s lica,trčim okolo s tobom u naručju i odjednom.... alarm sata,moram na posao,plačem ,stvarnost je tu,pomolim se i kažem Bože daj mi opet moj san kad ne ide drugačije.


Post je objavljen 17.10.2008. u 21:48 sati.