Jeste li se kad probudili uz lagani zvuk kise koji tiho lupka po vašem prozoru? Prekrasno je lezati i slusati ju.
Ne znam sto bi vise sama sa sobom. Stalno sam umorna, stalno spavam. Godina je lose pocela sto se skole tice, jednostavno se ne mogu koncentrirati na nastavu ili ucenje. Mislima sam potpuno negdje drugdje, i ne mogu se sjetiti da se moram probuditi. Trebala bi se vise usredotociti, ja to dobro znam. Ali nije da se ne trudim, upravo suprotno. Ja se zbilja trudim kad moram, ali to lose zavrsi.
Malo bi se htjela opet vratit na knjige. Trenutno ne citam nista, bila sam zauzeta s lektirom i sad me ceka jos jedna. A ni ne znam sto bi mogla procitati. Zato, kao sto sam i rekla u proslom postu jedva cekam sajam knjiga.
Umjesto da zivim neki izmisljeni zivot trebala bi se vratiti ovom stvarnom. Htjela bi izbrisati sva losa sjecanja i poceti isponova.
Jedva cekam da dode vrijeme kaputa. Jedva cekam da uz topli caj i dekicu, budem citala lijepu knjigu ili pogledala lijepi film.
Osjecam se da vise nije kao prije s nekim osobama. Mislim da vise nikad nece ni biti. Ne znam da li da mi bude zao ili ne, bar sto se nekih tice. Osjecam se usamljeno. Stvari su se promijenile, i ne znam kome da se obratim. Sve se na kraju svodi na povrsne i nevazne razgovore. Ne znam kad sam zadnji put s nekim popricala ozbiljno. Ne znam kad ce to opet biti. Prijateljstvo nije vise snazno kao sto je bilo. I ja znam koji su razlozi, nesto sto se ne moze rijesiti.
Neke mi pute dode da svima kazem ono sto mislim. Ali to ne bi bilo pametno, a ja i nisam takva osoba. Zadrzat cu za sebe stvari koje ne bi trebala samo da nekoga ne povrijedim iako me to boli. Na kraju to ce ostati zakljucano kao i do sada.
Razmisljam o prosloj skolskoj godini. O njemu. O prvom putu kad sam ga primijetila. O razlogu zbog kojeg sam ga primijetila. Sada znam da on pripada njoj.
Danas je zahladilo. Puse vjetar. Lijepo je promatrati nebo. Sve izgleda tako mirno i jednostavno. Nema nicega osim oblaka.
Post je objavljen 17.10.2008. u 18:34 sati.