Jučer je bila godišnjica smrti Toše Proeskog, mladića koji je svojom tragičnom smrti ražalostio cijeli prostor bivše Jugoslavije. Teško mi je sročiti nešto pametno, značajno što bi opisalo čovjeka čiji je život bio u službi dobrote, ljubavi i nevjerojatne empatije, sve je rečeno, sve se znalo, sva njegova humanitarna djela, njegova ljubav za djecu, za ljude, vjera u život, u Boga, u ljude o čemu svjedoče njegovi najbliži i prijatelji, kolege s estrade. Teško mi je zamisliti da je takav čovjek uopće pripadao svijetu estrade, previše je odisao dobrotom i iskrenošću.
Za Tošu sam prvi put čula 2001. , uvukla mi se u uho njegova pjesma "Čija si", mada ne slušam previše domaću glazbu, ali bila mi je lijepa ta pjesma i simpatičan taj dotad meni nepoznat dečko koji ju je izvodio. Mislim da je to bilo tad još na bosanskoj tv, poslije se za njega čulo u Hrvatskoj, dosegao je neviđenu popularnost. Uvijek mi je bilo drago vidjeti ga na tv-u za razliku od naše blazirane i antipatične estrade, ta iskrenost se vidjela iz govora, pokreta, pa na kraju krajeva i lica, imao je stvarno anđeosko lice.
Nije bio samo tinejđerski idol, objekt obožavanja curica, vidjelo se da ima nešto više u tom dečku. Suvišno je uopće govoriti da je Toše bio dobar čovjek, zapravo je pomalo tužno da nas je ta dobrota tako zatekla, nismo je očekivali baš tu i sad, u tom svijetu medija, ta naša zapanjenost pred njegovom humanošću i djetinjom iskrenošću je zapravo tužna jer previše govori o svijetu u kojeg nemamo povjerenje i koliko se čudimo kad netko ima.
Nekad iz korova nikne cvijet, gdje najmanje očekujemo ugledamo nešto dobro.
Možete ne voljeti njegovu glazbu, smatrati je djetinjom, ali koliko je on postigao u toliko malo godina je nevjerojatno, mogao je biti internacionalna zvijezda, imao je nevjerojatan glas i ambiciju koja ga nije iskvarila, dapače, imao je karizmu, sve je imao, osim sreće. Sablaznila me vijest o njegovoj smrti. Sjećam se tog dana. Bio je ovakav sunčan, blistav, ustala sam negdje oko jedanaest sati, u podne otvorila vijesti i vidim blic vijesti : "Otišao Toše" i prostrujilo mi kroz glavu što to znači, ali nisam mogla povjerovati, mislila sam ne, to je neka varka, međutim spikerica je ubrzo rekla da je poginuo ujutro oko 6 i pol; ostala sam nijema, imao je samo 26 godina, samo sam pomislila : kud baš on, koliko god to možda nepravedno zvučalo, ali bilo mi je žao što se to baš tako dobroj osobi desilo, naprosto sam ostala šokirana, poslije danima su prikazivali sve detalje iz njegova života, što sam više saznavala o njemu više me rastužilo, na kraju me dokumentarac dotukao, rasplakao.
Što reći, nemam velikih riječi, ali njemu i ne trebaju velike riječi, radio je velika djela, pokazao da je još moguća dobrota bilogdje, bilokad, a što je najgore pokazao je svojom smrću svu nepravdu života. Kad se samo sjetim da je taj dečko bio toliki vjernik, stresem se. U takvim situacijama potpuno opravdavam svoje nevjerovanje. Ako netko u 26-oj , netko kao Toše treba umrijeti tako nepravedno, u jednoj prometnoj nesreći se ugasiti, kakva je utjeha vjera, njemu nije pomogla, njegovoj obitelji pogotovo.
Pročitala sam mnoge njegove izjave prošle jeseni, evo jedna koja me rasplakala:
"U ovom trenutku, kad sam na neki način ispunio svoj dječački san, shvatio sam da nista nema suštinu. Prava suština je ona koja je postojala u onim trenucima kada san nije bio ispunjen,ali bilo je ljubavi i porodične harmonije koja još traje... A, kako sebe zamišljam za 15 godina? Ma, samo da budem živ i zdrav, a ostalo - šta mi Bog da. I da se ne razočaram u ljude kojima sam okružen."
Nije doživio ni još jednu godinu.
Nakon koncerta u Beogradu je izjavio: "Obično se ovakvi koncerti dešavaju pred sam kraj karijere. Kako to da sam baš ja, ovako mlad, ispunio taj san. Mislio sam da će se to desiti mnogo kasnije." , tko ne bi pustio suzu na ovu izjavu 2007?
Da ne spominjem riječi njegove pjesme "Igra bez granica" koju je pjevao pred pogibiju , a u kojoj ljudi nisu mogli ne vidjeti tragičnu simboliku. Možda je neprimjereno i nepotrebno tražiti tu simboliku, pa svi ti napisi kako je predosjećao smrt, treba pamtiti djela i humanost jer to je najbitnije.
Nadam se da se probudio u nekom svijetu ljubavi.
Angel si ti
Od utro do mrak vo mislive
na pocetokot nas se sekjavam
koga od son me razbudi
so pogledot dusa mi otvori
Posakav mig da te imam
i vecno kraj mene da si ti
a koga ljubov mi podari
na dusa belig mi ostavi
Angel si ti jas peam za tebe
angel si ti te cuvam vo sebe
angel si ti koj samo za mene
moze da zapre i vreme
Patot po koj sega cekoram
so rozi e poslan i nema kraj
a koga jas ke te pregrnam
senkite dve ko edna se znaj
A ljubovta obicna
ja smeni vo posebna
ti si mojot blagoslov
komu davam se vo zivotot moj
Post je objavljen 17.10.2008. u 18:19 sati.