sjećaš li se onog proljeća...
kad smo zadnji puta odlazili sami...
otkrivati nova mjesta...
i sanjati snove koje smo znali da možemo dosegnuti...
sjećaš li se one vode, onih kapljica, onog sunca i povjetarca?
sjećaš li se kako smo sjedili na kamenu i gledali zvijezdice od sunca u kapljicama kraj nas...
koliko smo smireni i sretni bili što postojimo,
što se volimo...
što imamo neko sutra zajedno...
nismo se pitali
kakvo je
i dali ćemo moći
znati
i uspjeti
opstati u ovome ludome svijetu
nismo se brinuli
zbog propalih fakulteta
loših poslova
ili poslova koje nemamo
nismo se brinuli zbog stanova i kredita
i činjenice da nemamo
i nećemo tako skoro
imati svoj kutak....
nismo se bojali
nismo sumnjali...
jesmo li bili djeca?
jesmo li sanjali bez pokrića?
jesmo li sad sebični?
tražimo li previše?
neki imaju još manje od nas...
neki su bolesni...
neki umiru...
zašto su se sva prijateljstva utopila u monotoniji svakodnevnice?
zašto smo svi nezadovoljni?
prestrašeni?
nesigurni?
zašto zbrajamo dugove....a ne osmjehe?
zašto smo tada...još tog ne toliko davnog proljeća
mogli sve na svijetu?
a sad više ne znamo kako, ni kuda ni gdje ni zašto?
i zašto nam je toliko teško
biti opet neka sretna i nasmijana djeca?
Post je objavljen 17.10.2008. u 12:43 sati.