Eno, na onoj cesti
hrabro je on stao...
Trpeći u muci,
bez drhtaja u ruci.
Eno, na onoj cesti
gdje zaglušujuće bile su noći
i svi njeni jauci,
I prijatelji s njime,njegovi suborci
stajali su tako,
dok mjesec sipao je svijetlost
na njih blago,blago...
Iz noći u noć, iz dana u dan
rušile su sve, al ne i jedan san,
te olovne strijele što rezale su zrak,
i hladni obruč što stezao je mrak.
Na nebu se gasila zvijezda,
jedna po jedna,
al svi su znali da je Ona toga vrijedna.
Svi zajedno branili su svoje najveće blago
zatvarajući zadnji put nekome oči
blago,blago...
Dok smrt ruši grad
i postaje sve tiše,
oni brane svoje i tad,
i dok rijeka jedva diše,
kao da se boji te slike
ne diže svoje vale naglo.
...dok vjetar šapće drveću
blago,blago...
Eno, na onoj cesti gdje ponosno je stao
na toj cesti njegov je život pao
al da se ta,
i druge žrtve ne zaborave,
potrudit će se naše boli,
naš ponos, naše uspomene.
Teška sjećanja tu još žive,
a ona ružna šuljaju se katkad kradom...
Koraci na cesti
njegovi još odjekuju gradom
blago, blago...
Post je objavljen 16.10.2008. u 01:48 sati.