je ono što me trenutno zaokuplja. Priznajem, nisam se sama dosjetila da ju napravim, dopala me dužnost da ju napišem pa sada istražujem, čitam... Tekstovi su uglavnom zabrinjavajući, brojke gladnih u svijetu su ogromne (spominju se od 850 do navodno najnovijih 925 mil. ljudi), premda hrane ima dovoljno za svih, kada bi ju ravnomjerno raspodjelili, što je naravno utopija.
Ali ne trebaju mi brojevi, statistike, treba mi neka molitva, neka pjesma... Da pogodi u bit.
Čitam i papinu poruku povodom ovog Dana koji se obilježava 16. listopada: "Papa je s tugom ustvrdio kako se, unatoč do sada uloženome naporu, ne čini da se broj gladnih u svijetu smanjio, te istaknuo etičku dimenziju u pružanju hrane gladnima. To je prioritet koji poziva na osjećaj solidarnosti koji je svojstven ljudskome biću, i koji potiče na uzajamnu raspodjelu ne samo materijalnih dobara, nego i ljubavi koja je potrebna svima. Ako dajemo samo materijalne stvari, dajemo premalo – upozorio je Papa.
Kršenje prava na hranu nije prouzrokovano samo prirodnim razlozima, nego ponajviše stanjima koja su izazvana ljudskim ponašanjem koje dovodi do općega uništavanja društvene, gospodarske i ljudske naravi."
Vidim da blogeri ove godine na svoj dan pišu o siromaštvu, pa mi se čini da je onda Svjetski dan hrane nekako nastavak ove teme... slučajno? Ili možda i ne? Svejedno...
I jedna i druga tema govore o nečemu što je u svojoj biti povezano, a to je ljudski faktor koji utječe i na siromaštvo-glad i na uništavanje kvalitete hrane.
Opet mi se čini kao da promatram samo posljedicu... jer glad za hranom je samo odraz gladi za duhovnim potrebama koje su više ili manje zaboravljene. Ako nemamo više potrebu dijeliti, solidarizirati se i pomoći, ili se i odreći dijela svojih sredstava za dobrobit drugih, to samo znači da nemamo više potrebu ispuniti svoju dušu ljubavlju i dobrotom.
Već čujem glasove kako bi najviše trebali davati oni koji najviše imaju, a ne mi obični smrtnici koji se borimo radeći svaki dan za prehraniti obitelj.
Istina je to... trebali bi. Ipak mi se čini čim počinjemo upirati prstom jedni u druge, tu više nema ni darežljivosti ni solidarnosti.
Ako netko od bogatih ljudi podijeli dio svoje imovine, obično čujem glasove... pa taj već ima toliko novaca, da može sada i davati... opet ne valja, ti bogataši su sada otkrili trend darivanja i sigurno si time kupuju savjest ili mjesto u Raju...
Novci su sigurno važan faktor u priči, bez njih navodno danas nema ničega. I sigurno je da nisu svi oni koji daruju i dobre osobe, već možda imaju neku svioju računicu.
Ali ono što mene zabrinjava je ta skepsa, ta sumnja u dobre namjere čak i kada se ostvare, ta razarajuća moć osjećaja da ćemo ispasti blesavi i naivni ako nešto damo... Ne samo novac...
Ako poklonim svoje vrijeme nekome tko mi nije nitko ispasti ću smiješna, ako pozovem u kuću na more prijatelje ili rodbinu s djecom slušati ću pitanja "Pa što ti to treba? Moraš se odmoriti, a ne trpiti još i tuđu djecu?"
Ako želim raditi s bolesnima ili starima, opet ću slušati pitanja nema li lakšeg načina da se zarade novci.
Za život nam treba kruh... onaj za jelo kao simbol fizičke sitosti, ali i onaj za dušu, iz kojega po mom mišljenju izvire sve, premda bez jela naravno ne možemo živjeti, a bez duhovne hrane navodno možemo (barem neko vrijeme).
Pa valjda po toj logici smo onda i postavili prioritete...
Naravno, lako je pisati o gladi u svijetu u toplom stanu, sit, tipkajući na kompjutoru... Nisam gladna, pa onda po toj logici niti nemam neko pravo pisati o onome što nisam doživjela.
Ali znam biti jako gladna za duhovnim svijetom, pa valjda smijem o tome...
Nahraniti se duhovne hrane mogu i sama, ali slabo, zapravo toliko da ne umrem.
Bog je neiscrpan izvor, ali njega isto navodno više nema, ili je umro kažu neki. Ne čuje nas... Nisam sigurna tko tu koga ne čuje, ali dobro.
Ako njega nema (u što ne vjerujem, ali pokušavam razumjeti i takvo razmišljanje) ostajemo mi. Ljudi.
Sebični, gramzljivi, pakosni... Darežljivi, dobrohotni, suosjećajni...
A takav nam je i svijet. Samo svoje dobre i loše strane znamo nekako prikriti, pokriti šminkom svih vrsta, pa ne izgledamo tako crno-bijeli.
Ali svijet u kojem živimo nije tako pomiješan... odražava našu sliku nekako jasnije, bez tih nijansi. Postoje siti i oni gladni. Postoje oni koji se prežderavaju i oni koji nemaju za preživjeti.
Nije li to slika naših duša? Ne onih ukalupljenih u komunikacijske obrasce, već onih ogoljenih. Onih koje bi morale odgovoriti na pitanje:
"Jeste li spremni odreći se dijela svojih dobara za druge?"
Naivnog li i utopisjkog pitanja...
Preopćenito je. Koje druge? Naše ili njihove? Moje najbliže ili neke nepoznate?
Tko je to ikada učinio? Isus? Pa vidiš kako je završio... Ne, hvala.
Je, poznat je za sva vremena, o tom argumentu bi se dalo razmisliti... Ali ja bih radije ovdje živjela ko mali bog, a za drugi svijet... ma to su priče za malu djecu. A i ti briješ... daj nađi neku pjesmu ili molitvu, pripremi si tu meditaciju i odi spavat. Ne zaboravi pojsti nešto zdravo i uravnoteženo.
Mislim na hranu, naravno. Što bi drugo?
Post je objavljen 15.10.2008. u 22:31 sati.