Teško je urediti društvo u situaciji kad je ljudi toliko mnogo, a nevidljiva ideologija traži još više, uz stalan rast svega – od iskustva do posjedovanja. Kriza cijelog sustava po kojem živimo ne ostavlja ravnodušnog nikoga. Jučer sam u svezi toga od dva različita sugovornika čuo dvije zanimljive rečenice.
Prva: “Na svijetu ima dovoljno za sve nas, za svakoga, samo da se to malo drugačije rasporedi…”
Druga: “Mislim da će nakon ovoga što se događa s kapitalizmom, mnogi u ruke ponovo uzeti Marxa…”
Ne radi se o nekim “bivšim” zagovornicima bivše ideologije, već o ljudima prilično integriranim u kapitalistički sustav, za nas još uvijek pomalo nov.
Ne navodim te rečenice zato što ih i zastupam, već zbog sigurnosti da takve stvari danas mnogima padaju na um. Natrag, naravno, ne možemo. I ne treba – iskusili smo mnogo toga, zašto bismo ponovo?
Ali, s druge strane, kad malo razmislite o sudbini čistog kapitalizma, o njegovom jedinom mogućem raspletu, onda je to vrlo mali broj ljudi (ili čak, zapravo, jedan) koji je – pobijedio, koji je neizmjerno bogat i moćan, a mase jednostavno – rade, najčešće ni ne znajući zašto. (Osim ako odgovor nije egzistencija, naravno. Ali, što kad i to postane jednostavno besmisleno? Kad više ni to nije prihvatljivo?)
Nalazimo se na rubu promjene. Dosadašnji mehanizmi ekonomskog i fiunancijskog funkcioniranja mogu nam samo kupiti još malo vremena, možda nekoliko godina. A onda će se dogoditi promjena, ovako ili onako.
Pitanje je kakva bi ona mogla biti? I što mi možemo učiniti u ovom trenutku?
Svjet se trese, sada je to vidljivo svima. Nemojte zatvarati oči pred time. Nemojte misliti da će se potresi zaustaviti tilk pred vašim vratima i vas ostaviti cijele i nedirnute. Počnite konačno postavljati prava pitanja i… djelovati na osnovi odgovora do kojih ste došli.
Post je objavljen 15.10.2008. u 11:26 sati.