Pregled posta

Emmanuel Lévinas

U civiliziranom životu postoje tragovi odnosa s drugim: odnosa kojeg moramo istražiti u njegovu prvotnom obliku. Postoji li stanje gdje bi se drugost drugoga pojavila u svojoj čistoći? Stanje u kojem drugi drugost ne bi držao samo oprekom svojega identiteta, stanje u kojem se drugi ne bi pokoravao samo platoničkom zakonu participacije, u kojemu oba člana sadrže isto i upravo zbog toga drugo? Ne postoji li stanje u kojemu bi neko biće drugost nosilo u pozitivnom smislu, kao bit? Kakva je drugost koja ne stupa posve jednostavno u opoziciju dviju vrsta istoga roda? Mislim, naime, da postoji oprečnost koja je apsolutna oprečnost, opreka u kojoj međusobno suprotstavljanje (suprotstavljenih članova odnosa) ni u čemu nije pogođeno odnosom koji se može uspostaviti odnosom između njega i njegove korelacije: oprečnost koja svakom članu odnosa dopušta ostati apsolutno drugi. Ta je oprečnost ženskost.

Spol nije bilo kakva specifična razlika. Spol se nalazi izvan logičke podjele na rodove i vrste. Ta podjela doista nikad ne uspijeva pripojiti neki empirijski sadržaj. No to nije onaj smisao koji ne dopušta polaganje računa o razlici spolova. Razlika je spolova jedna formalna struktura, no koja cijepa stvarnost u jednom drugom smislu i uvjetuje mogućnost stvarnosti kao mnogovrsne, naspram jedinstva bitka što ga je proklamirao Parmenid.

Razlika spolova također nije ni protuslovlje. Protuslovlje bitka i ničega vodi jedno drugome, ne ostavlja mjesta rastojanju. Ništa se preokreće u bitak, što nas je dovelo do pojma „postojanja“. Nijekanje bitka odvija se na planu anonimnog egzistiranja bitka uopće.

Razlika spolova nije ni dvojnost dvaju komplementarnih članova, jer dva komplementarna člana pretpostavljaju unaprijed egzistirajuću cjelinu. A kaže li se da spolna dvojnost pretpostavlja neku cjelinu, to znači da je ljubav unaprijed postavljena kao spajanje. Ono patetično ljubavi sastoji se u neprevladivoj dvojnosti bića. Ljubav je odnos s nečim što se zauvijek uskraćuje. Odnos ne neutralizira ipso facto drugost, nego ga čuva. Ono patetično naslade jest u činjenici da postoji dvoje. Drugo kao drugo tu nije neki objekt koji postaje naš ili koji postaje mi; ono se naprotiv povlači u svoju tajnu. Ta tajna ženskog – ženskog kao bitno drugog – ne odnosi se ni na romantičarski pojam neke tajanstvene, nespoznate ili nepoznate žene. Ako se, svakako, u nakani da poduprem tezu o izuzetnom položaju ženskog u ekonomiji bitka, rado pozivam na velike teme Goethea ili Dantea, na Beatrice ili na das Ewig Weibliche, na kult Žene u viteštvu i u modernom društvu (što se sigurno ne objašnjava potrebom da se pritekne u pomoć slabijem spolu), ako, na jedan određeniji način, mislim na zadivljujuće drske stranice Léona Bloya u njegovim Pismima zaručnici, ne želim ignorirati legitimne zahtjeve feminizma koji su tekovine civilizacije. Jednostavno želim reći da se ta tajna ne smije razumjeti u eteričnom smislu jedne određene literature, da se ni u najgrubljoj, najbestidnijoj ili najprozaičnijoj materijalnosti pojave ženskog ne ukida ni njegova tajnovitost ni njegov stid. Profanizacija nije negacija tajne, nego jedna od mogućih relacija spram tajne.

Ono što mi se čini značajnim u tom pojmu ženskog nije samo nešto nespoznatljivo, nego i jedan način bitka koji se sastoji u tome da se skriva od osvjetljenja. Žensko je u egzistenciji jedan događaj koji se razlikuje od događaja prostorne transcendencije ili od izraza koji idu u smjeru svjetla. Žensko je bijeg pred svjetlošću. Način bitka ženskog jest samoskrivanje, a taj fakt samoskrivanja upravo je stid. Stoga se drugost ženskog ne sastoji u jednoj pukoj izvanjskosti objekta. Ta drugost nije ni djelo neke suprotstavljenosti volje. Drugo nije neko biće koje susrećemo, koje nam prijeti ili koje nas hoće prisvojiti. Činjenica da se ono odupire našoj moći ne znači da je ono veća moć od naše. Njegova drugost tvori svu njegovu moć. Njegovu tajnu sačinjava njegova drugost.

Temeljna napomena: ja drugog ne postavljam načelno/početno kao slobodu, što je karakteristika koja unaprijed dovodi do neuspjeha komunikacije, jer s jednom slobodom ne može biti druge relacije do podčinjenosti i pokoravanja. U oba je slučaja jedna od dvije slobode uništena. Relacija između gospodara i roba može se pojmiti na razini borbe, no tada relacija biva recipročnom. Upravo je Hegel pokazao kako gospodar biva robom roba, a rob roba gospodarom gospodara.

Postavljajući drugost drugoga (bližnjega) kao tajnu koja se sama definira stidom, ja je ne postavljam kao slobodu koja je identična s mojom ili koja bi se borila s mojom, ne postavljam je kao nešto drugo što bi egzistiralo naspram mene: postavljam drugost. Baš kao i pri susretu sa smrću, i tu nemamo posla s nečim egzistirajućim, nego s događajem drugosti, otuđivanja. Nije sloboda to što načelno/početno karakterizira drugo iza kojega će se potom deducirati drugost: drugost je ono što drugo nosi kao bit. Upravo smo zato tu drugost tražili u apsolutno izvornoj relaciji erosa, relaciji koju je nemoguće prevesti u (kategorije) moći i koju ne smijemo uzeti tako ukoliko se ne želi izvrnuti smisao stanja.

Mi, dakle, opisujemo jednu kategoriju koja ne ulazi iznova u suprotnost bitak-ništa, niti u pojam egzistirajućeg. Ona je jedan događaj u egzistiranju koji se razlikuje od hipostaze preko koje nastaje jedno egzistirajuće. Dok se egzistirajuće ostvaruje u „subjektivnom“ i u „svijesti“, drugost se ostvaruje u ženskom. To je pojam istog ranga, ali suprotnog smisla od svijesti. Žensko se ne ostvaruje kao biće u jednoj transcendenciji prema svjetlu, nego u stidu.

Kretanje ovdje ima dakle obrnuti smjer. Transcendencija se ženskosti sastoji u povlačenju na drugo mjesto: kretanje koje je suprotno kretanju svijesti. No ono zbog toga nije nesvjesno ili podsvjesno i ne vidim druge mogućnosti do nazvati ga tajnom.

Kad postavljamo drugog kao slobodu, kad ga mislimo u pojmovnosti svjetla, prisiljeni smo priznati neuspjeh komunikacije. Ustvari, mi smo priznali samo neuspjeh kretanja koje teži pojmiti ili posjedovati jednu slobodu. A to znači da jedino pokazujući ono čime se eros razlikuje od posjedovanja i vladavine možemo priznati komunikaciju u erosu. Eros nije ni borba, ni spajanje, ni spoznaja. Moramo priznati njegovo izuzetno mjesto među mogućim relacijama. Eros je relacija spram drugosti, spram tajne, to jest spram budućnosti, spram onoga što u jednom svijetu u kojem je sve tu nikad nije tu, eros je relacija spram onoga što ne može biti tu kad je sve tu. Ne spram nekog bića koje nije tu, nego spram same dimenzije drugosti. Tamo gdje su sve mogućnosti nemoguće, tamo gdje se više ne može moći, subjekt je još uvijek podređen erosu. Ljubav nije mogućnost: nije ovisna o našoj inicijativi, bez razloga je, osvaja nas i ranjava, no ipak ja u njoj preživljava.



Jedna fenomenologija naslade, koju sam ovdje samo navlaš dotakao – naslada nije neko uživanje pokraj ostalih zato što nije neko osamljeno uživanje kao što su jelo i piće – izgleda potvrđuje naše stavove o ulozi i iznimnom mjestu ženskog i o odsutnosti svakog spajanja u erotskom.

Milovanje je jedan način bitka subjekta u kojem subjekt u dodiru s jednim drugim ide s onu stranu toga dodira. Dodir kao osjet čini dio svijeta svjetla. No ono što se miluje, strogo govoreći, ne dodiruje se. Milovanje ne traži mekoću ili toplinu te ruke koja je dana dodirom. To traženje milovanja čini njegovu bit time što milovanje ne zna što traži. To „ne znati“, taj fundamentalni poremećaj njemu je bitan. Ono je poput igre s nečim što se uskraćuje, poput igre koja je apsolutno bez projekta i plana. To nije igra s onim što može postati naše i mi, nego je nešto drugo (nešto od drugoga), svagda drugo, svagda nedostupno, svagda buduće. Milovanje je očekivanje te čiste budućnosti, bez sadržaja. Ono je sazdano od tog produbljivanja gladi, od sve bogatijih obećanja, od otvaranja novih perspektiva o neshvatljivom. Ono se hrani nebrojenim gladima. Tu intencionalnost naslade, jedinstvenu intencionalnost budućnosti same, koja nije očekivanje nekog budućeg događaja, filozofska je analiza svagda pogrešno razumjela. Sam Freud ne kaže puno o libidu osim njegova traženja zadovoljstva, uzimajući zadovoljstvo kao puki sadržaj od kojega započinje analiza, ali se ono samo ne analizira. Freud ne ispituje značenje tog zadovoljstva u općoj ekonomiji bitka. Naša teza da je naslada sam događaj budućnosti, budućnost očišćena od svakog sadržaja, od same misterije budućnosti, nastoji uzeti u obzir to njezino izuzetno mjesto.

Može li se taj odnos spram drugog preko Erosa okarakterizirati kao neuspjeh? Još jedanput: da, ako se usvoji terminologija tekućih deskripcija, ako se erotika želi okarakterizirati pojmovima „shvatiti“, „posjedovati“ ili „spoznati“. U erosu nema ničega od svega toga, drukčije rečeno, nema ni neuspjeha svega toga. Ako bi se drugo moglo posjedovati, spoznati, shvatiti, ono ne bi bilo drugo. Posjedovati, spoznati, shvatiti sinonimi su moći.

Uostalom, odnos spram drugog uopće se izražavao kao neko spajanje. Ja upravo želim osporiti da je relacija spram drugog spajanje. Relacija spram drugog je odsutnost drugog; ne puka odsutnost, ne odsutnost pukog ništa, nego odsutnost u obzorju budućnosti, odsutnost koje je vrijeme. To je obzorje u kojem će se moći konstituirati personalan život (misli se na život djeteta, prim. prev.), što smo ranije nazvali pobjedom nad smrću…

Preveo s francuskog Mario Kopić


Post je objavljen 14.10.2008. u 22:46 sati.