Otvorila sam prozor svoje sobe...i vidjela svoju smrt..vidjela sebe kako ležim na cesti..osjećala kako letim..da se odvaja duša od tijela..iako,dugo ju već nemam..vidjela sam sebe mrtvu i samu bez krvi..ovaj put nije bilo crvene utjehe..sutra je moj 17.rođendan i tako sam sama...ništa više nije ostalo na usnama što bi se trebalo izgovoriti..samo sam sama..i nije bilo nikoga više..samo ja,mrtva i slobodna..nestali su svi grijesi,sve pogreške,muka i kajnje..i nije me bilo više..i nesvjesno se popnem na prozorsku dasku i raširim ruke,još uvijek nesvjesna sebe..mislim da ne postojim..poželim letjeti..i tako malo je dovoljno..samo korak..ne želim otovriti oči sutra,ne želim ih više nikada otvoriti..sklapam ih,ali i dalje vidim sebe mrtvu na cesti i oko mene blažena tišina..nema misli koje me muče,nema glasova u glavi i ne govorim samoj sebi kako gubim razum..rođendan?.ne želim ga..vidim kako nisam više dijete,vidim sebe kako odrastam,a ne želim..prebrzo se dogodilo i želim da prestane..da nema boli..jer samo to osjećam..i sama sam..zar me ne čuje nitko kako bez glasa vrištim i bez suza plačem..srce ne kuca..preduboko su urezani ožiljci,preduboko u njemu su urcrtane pogreške koje ga guše,ne dopuštaju mu da nastavi dalje onim dobro znanim ritmom..danas će doći ona noć koja će ukrasti mome nebu sve što volim na njemu..i nitko neće ovo čitati..nitko neće razumjeti da samo želim ponovni početak..novi život daleko od svega..bar u paklu u koji me ovo sve dovelo..večeras je dušo,rođendan moj,a nitko neće doć..trebam riječ..osmijeh..slučajnog prolaznika koji će me zagrliti..ali,ne,ja sam mrtva rođena..propadam..padam..i ne osvrćem se..i tako želim napraviti taj korak da se spojim s onom osobom koja leži mrva na cesti..koja je mrtva..suze na licu?..nikako..to su samo ostatci prošlosti u meni,ostatci onoga što treba zaboraviti..želim voljeti..želim zagrljaj..želim oprostiti samoj sebi sve..a ne mogu..i tražim nešto što će me uspavati,odmaknutim s prozora i vratiti u život..želim biti normalna..ni po čemu posebna..ne u ovom ludilu..gubim se..gubim razum..još ću mao stajati i promatrati vlastitu smrt i nasmješiti se jer je tako lijepa..ta koja me čeka da joj padnem u zagrljaj..čini se kao da spava i ne vide se na njoj ožiljci koje ja nosim..ne vide se oči koje su izgubile sjaj..tako je različita od mene..spokojna..mirna i ne ludi..ona samo spava i ne čeka nikog..ne čeka da je se netko sjeti..večeras umirem..večeras se opraštam..i nema me više..samo zbogom za kraj..i ja odlazim..letim..padam..čak i u smrti tako sam sama...
Post je objavljen 14.10.2008. u 18:16 sati.