Ja: Mene duša boli kad Ti moram reć Ti. Genije: Zašto ? Ja: Pa ne znam, glupo mi je. Imam potrebu Ti govorit Vi. Genije: Ma ispadam onda kao matori starac. Ja: Ma nisam mislila zbog godina nego iz poštovanja. Genije: Joj molim te ... Ja: Ne ozbiljno, baš zbog toga imam potrebu govoriti Vi a ne Ti. Genije: ( osmijeh ) Ja: Tako ako mi se potkrade Vi, znaš o čemu se radi. ( smijeh )
Iskreno bez ikakvog prekenjavanja, baš iskonski imam potrebu govoriti mu Vi.
Uz to što je genije, on je topla i pažljiva osoba, onako skroz očinska figura ne bi vjerovali.
Ono što me zafasciniralo a tek sam jučer postala svjesna, je njegov rukopis.
Kako dečkima ponekad pretipkavam tekstove, čitajući ih umirem od smijeha, od tih dijaloga i sličica.
Onda oni to izvedu na sceni i dogodi se čarolija.
Ostane smijeh ali scene postanu velike i važne. Dogodi se težina.
A glumci su savršeno odabrani, osobito - Ništ.
Kad Marko nestane, a na sceni stoji taj mali čovjekić sa svojim papirima, pričom i na svaku njegovu te stisne u grlu i baš kao Lojtricu, potrčao bi na scenu i zagrlio.
Napravio nešto da utješiš čovjeka.
Jedva čekam da predstava bude gotova.
Ono što mi je žao je da je neću gledati i publike.
To mi je najviše žao.
Ali neka, to je cijena za sve što mi je sada dostupno.
I što mi je važno.
Da sam tamo dok stvara.
A zaista je čarolija, jer se sve samo odjednom dogodi.