Od jedne školjke nećak je dobio košaricu sa školjkama. Prekrasnu malenu, no raznoliku. Nakon par dana igranja sa školjakma jučer na odlasku govori kroz prozor suprugu: SVE ŠKOLJKE SU MI NAJBOLJE OD IKAD! Kad ih je dobio govori meni potiho na uho: TETA, KAKO IH PUNO IMA! Čokolada je taj dan pala u drugi plan makar je i nju dobio, a čokolade obožava! Onda znate kakvo je to iznenađenje bilo: ŠKOLJKE!
Divljenje traje danima: o ljepoti, o raznolikosti, preslaguje i slaže nebodere i mozaike razne.
Dječje duše su divne u primanju i davanju. U oba slučaju toliko su široke i otvorene da mi duši bude toplo.
Odlazim kući, a on trči za mnom TETA, TETA, JEL NISI NEŠTO ZABORAVILA?
Zamislih se… ozbiljno se zamislih. Učinilo mi se da sve imam.
Trebalo se sageti i primiti jedan slatki maleni dječji poljubac.
Treba li reći koliko teti srce raste?
Na mojoj novoj adresi je kuća s balkonom. To je mjesto (balkon) gdje nećak kad dođe boravi. Sjajno mu je biti bliže pticama. Tu je i drveće koje se privija uz balkon tako da on provodi vrijeme na balkonu proučavajući visine, ptice, drveće. Ja si mislila kako će mu biti kod nas jer je namještaja malo i skoro nikako, pa ni crtića i koječega nemamo. Međutim, nećak je sam otkrio balkon. I opet me nasmijava, znam da nema tako što kod kuće, ali se moram čuditi gdje sve djeca pronađu važno i lijepo mjesto.
Post je objavljen 14.10.2008. u 07:53 sati.