Ovaj dan mi je fkt loš...Osjećam se slomljeno...čak je i trinaesti...boli me užasno..nezz šta da radim,a znam da je ovaj blog jedini spas iz svega..Spas iz jebenog života punog boli i patnje...Volim ga jako i stvarno ne želim da prekinemo,a opet se svađamo ponekad,pa se mirimo i tako...
Stari mi je stvarno grozan,neznam što biste vi napravili da vam stari stalno govori: mujo,gusko,glupaco....Pa mislim ocjene su mi super,a on sere..Moj Medo nažalost mi nemože puno pomoći,ali pomaže mi koliko god može i stvarno to cjenim.Volim ga svim srcem,i znam da ga nikada neću prestati voljeti.
Nešto me u prsima steže,a neznam što je to..Nešto kao da boli i nemože prestati,ali kada ga vidim,one njegove slatke usnice,odmah prestane..No kasnije opet počne jer se sjetim boli koja me proganja iz dana u dan, iz sata u sat...i stežeee,steže jakooo...Osjećam se izgubljenom u nepostojanom svijetu čarolije,koji samo ide naprijed,koji ne pita za posljedice,koje me jednostavno mrzi..Mrzim taj svijet,jer nema imena,postoji samo bol...
I što sada?Nakon dugog pisanja ovog posta,što mi preostaje,otići u krevet i plakati ili nazvati svog maloga Medo da razgovara samnom..Teško mi je to reći,ali imam osjećaj kao da se svijet srušio a jedan cvijet još uvijek živi...
-TEŠKO JE ŽIVJETI SA ŽELJAMA KOJE OBLIKUJU NAŠE SNOVE-
Post je objavljen 13.10.2008. u 22:14 sati.