I evo već 3. sat. Tko bi rekao? S obzirom na to koliko je dosadno, sve brzo prolazi. Evo sad radimo novu lekciju (naboji) iz fizike. I lijepo ona tumači tu lekciju, a ja je ne fermam ni 2%. Pišem ove dubokoumne stihove na kraju bilježnice, jedino mi je žao nastavnice koja se trudi da nam lijepo objasni lekciju. Kao što se vidi, promjenila sam stil pisanja. Mora se, puca me hrvatska gramatika, a idem na natjecanje iz hrvatskog pa se priladođavam tom svijetu. I tako, evo mene na satu fizike, zaljubljena i u oblacima... Majčica mi kaže da mi je glava u oblacima, ali meni se više čini da hodam po njima. Hehe, stvarno sam se zaljubila. I tako sam ja odjednom ljubaznija, veselija, pametnija i maštovitija ili kreativnija (nazovite to kako hoćete) i odjednom se ja uređujem za školu, pazim što oblačim, kako se šminkam, činim sve da prikrijem podočnjake, i sve ostale gluposti činim, a te iste prije nisam. I sad ja volim njega, a on (vjerovatno) moju poznanicu. Ali znam ja puno o ljubavnim trokutima, i sama sam više puta bila u nima. I uvijek izvukla deblji kraj (ostala sama), šmrc. A, tu se ništa ne može, tko nema sreće u ljubavi ima u kartama. Samo u mom slučaju vrijedi tko nema sreće u ljubavi, ima u školi. Pa, sad znate zašto mi je blog crn. Do sljedećeg javljanja budite veseli, zdravi i zaljubljeni.
With love,
Lucy...
Post je objavljen 13.10.2008. u 20:19 sati.