SREDNJA ŠKOLA “TENNESSEE”
June 3, 2008 on 12:15 am | In MISTERIJE |
Srednja škola „Tennesee“ smještena je nedaleko od granice sa Virginiom u Bristolu. Sagrađena je 1939. godine. Škola je imala jedan od primamljivijih izgleda od svih škola u državi, a izgledala je više kao fakultet nego kao srednja škola. Za školu se također govorilo da je dom barem tri duha.
Najpoznatiji i najčešće viđeni duh zvali su „Agnes“. Nitko ne zna koje je njeno ime bilo dok je bila živa. Legenda kaže da je umrla na „Class Night“ prije mnogo godina. „Class Night“ je noć kad se isprate seniori i kada se juniori promaknu u seniore. Ništa neočekivano, puno je zabave tu noć. Noć poslije Class Night, Agnes je pronađena mrtva u bazenu. Sada njen duh hoda školom, ali smo starim dijelom. Nitko je nije vidio nikada u novom dijelu škole.
Drugi duh je bio atletičar. Glasine govore da prije mnogo godina, ugledan atletičar škole dok je išao s treninga kući, udario ga je auto. Danas, njegov duh obilazi teren oko škole, ali njegovo viđenje nije ni približno uobičajeno kao Agnes.
Napokon, tu je najbizarniji duh od svih: duh vlaka. Sudeći prema očevicima, vlak se pojavljuje u hodniku škole i žuri niz hodnik i nestaje u staroj dvorani. Zvuk vlaka je kao stari parni stroj i stvara toliku buku da se cijela škola tresa. Nikakva objašnjena nisu dana zašto bi duh vlaka prolazio kroz školu, a priča se da prije nego što je sagrađena škola, tuda prolazila stara pruga.
Priče o ovim duhovima postale su tradicija srednje škole „Tennessee“ i prenosile su se desetljećima preko učenika i profesora. Danas, nema mnogo razloga da itko bude poslije mraka u školi, pa viđenja duhova nisu učestala. Ali se oni pojave s vremena na vrijeme.
VJEŠTICE
July 3, 2008 on 11:40 pm | In Uncategorized |
Vjerovanje u vještice vrlo je stara i raširena pojava usko povezna sa šamanizmom. Vještice su uništavale plodve zemlje provodile tajnovite obrede, svojim su vračanjem pojedincima uzrokovale bolest, mogle su bacati ljubavne čini. Težnja viziji i proricanju, znanja o priremanju lijekova te s tima povezana nezobilazna bliskost s prirodom, sve je to govorilo u prilog ideji o ženama kao vješticama. Lik vještice je svoj konačni oblik poprimio u poganskim antičkim ženskim kultovima.
Od srednjeg vijeka ne samo žene koje su znale vračati, već i one koje su živjele bez muškaraca smatrali su opasnima. Strah od vještica potaknuo je strah od neobuzdane žene koji je tištao muškarce, ponajviše pripradnike svećenstva.Neprijateljski odnos prema ženi i osuda spolnosti Crkvi je olakšalo da žene obilježi kao vještice. Narod se bojao ljudi s natpriordnim osobinama. Crkva je taj strah spretno koristila tako što je sve naobjašnjive pojave nazivala vražjim poslima. To je vodilo nemilosrdnom progonu vještica koji je prije svega obilježio razdoblje od 1500. do 1700. godine. Osumnjičene žene se optuživalo za savezništvo s vragom ili za bavljenje čarobnjaštvom. Mučenjima se vješticu trebalo prepoznati, a potom pogubiti. Ti progoni nisu samo bili popraćeni okrutnim zlostavljanjima kojima se željelo iznuditi prizanje, nego su se izmišljali i novi “Božji sudovi” pod nazivom ordalije. Ispitivanjem reakcije na krv, vodu i vatru pozivala se viša sila kako bi se otkrila nevinost ili kaznila krivnja. Flamanski liječnik Johannes Weirus jedan je do prvih koji je oštro istupio protiv ideje da su vještice u savezu s vragom. On jerazvio psihološlku teoriju prema kojoj s vještice melankolične osobe koje savezništvo sa vragom samo umišljaju. One prije zaslužuju samilost nego kaznu. Ipak sve do 18. stoljeća bilo je puno bolesnika s psihopatskim poteškoćama koje se okrivljavalo da su odani vjerovanju u vještice.
Srednjovjekovne predodžbe o vješticama obuhvaćale su i paklenski obred, tzv. vještičji ples. Pomoću napitaka za letenje one bi noću letjele na drškama, metlama i životinjama. Okupljale bi se zatim na poljanama ili brežuljcima, te raskalašenim ponašanjem tokom jela, te divljem plesom izražavale svoju odanost sotoni, vođi vještičjeg roda. Postoji su stari kultovi, neka vrsta poganskog ženskog tajnog saveza, koji su se u podzemlju održali stoljećima. Oni su pomogli stvaranju fantastične predodžbe o vještičjem plesu, raspojasanoj svečanosti. Najstarije predodžbe o vješticama odnose se na noćno letenje, te na odlazak na vještičji ples. Letjele bi na životinjama ili na predmetima, posebice na metlama. Taj se let katkada opisuje kao izdvajanje duše, demoni ili đavli odlete s dušom, a tijelo ostane ležati u snu sličnom smrti. Vjerovalo se da se sve ozlijede nanesene duši tokom takvog stanja mogu vidjeti drugog dana i na tijelu osobe.
Vještica u kasnoj srednjovjekovnoj i ranoj novovjekovnoj Europi nije netko tko navodno s pomoću tajnih zlih sila izaziva smrt, bolset i zlo. Vjerovalo se da je on, a mnogo češće ona, član gigantske zavjere koju je organizirao i vodio đavo, a cilj joj je bilo uništenje kršćanstva, unižavanje svih čudorednih vrijednosti, podbadanje siromašnih protiv bogatih, mladih protiv starih i rušenje društva u prah i pepeo. Oni na koje bi se posumnjalo da su počinitelji takvih prestupa bili su mučeni i obrađivani sve dok ne bi priznali, a potom su bili smaknuti. Smatra se da je optuženih nesretnika bilo između 250 000 do milijun.
U maniji proganjanja vještica leži mit o organiziranoj zavjeri. Taj mit se temelji na vjerovanju da zlo koje redovno napada svijet nije proizvod uobičajenog toka događaja, već da ga izazivaju rušilačke grupe ljudi odgovorne za sve okolnosti koje ozbiljno ugrožavaju život. U vrijeme progona vještica, te su se okolnosti uključivale od lošeg vremena, loše ljetine i epidemija. U kasnom srednjem vijeku, kad je lov na vještice uzeo velikog maha, zbivala se promjena u društvu. Uobičajene institucije su opadale, a crkva je trpjela od napada reformatora. Javio se strah da je sveukupno ustrojstvo društva u opasnosti. Vjerovalo se da se iza te opasnosti kriju đavolovi prsti. Kršćani su oduvijek bili skloni tome da sve zlo svijeta pripišu “neprijatelju”, a teolozi su od njega napravili lik titanske snage.
Papa Incent VIII i sam je bio jedan od najnečasnijih papa u razdoblju renesanse. On je 1484. godine, objavio Povelju o vješticama kojom se progon navodnih vještica poticao i pomagao. Uzimajući u obzir tu povelju, Heinrih Institoris i Jakog Sprenger su 1487. objavili tzv. Vještičji bat. Tu su opisali čarobnjaštvo i dali upute kako raditi na suzbijanju te pojave. Pod utjecajem ovog zloglasnog djela vjerovanje se pretvorilo u zabludu o čarobnjaštvu. Počeli su gotovo masovni progoni, najprije u Francuskoj, a tokom 16. stoljeća i u Njemačkoj. Ono što je ovu masovnu pojavu raspirivalo bilo je uvođenje mučenja i inkvizicje temeljene na rimskom pravu tako da se skoro svakoj optužnenoj osobi “dokazalo” da je vještica. U vrijeme progona vještica za vještičji se koristio izraz “Synagoga diabolica”. Taj izraz potječe iz Ivanove apokalipse u kojoj se za nevjerne Židove koristio pojam “Synagoge Satans”. I vještice su se kao i spomenuti Židovi hranili mesom koje se kao žrtva pridonosilo idolu te su se prepouštale razvratnom ponašanju. Oslanjajući se na apokalipsu, služanje sotoni se ovdje shvaća simbolom skorašnje propasti svijeta. Služba Božja u židovskih sinagogama je krščanima nevidljiva te je obavijena tajnovitošću pa se stoga smatralo da postoji povezanost s vragom. Čovjekova mašta sve strahove i iluzije prema svom nahođenju preslikava na ove nezamjetljive obrede. Postoje razmišljanja da se pri vještičjem plesu događju obredna pogubljenja, te druge odvratnosti i besramnosti. Uzrok takvom praznovjerju ležu u strahu od nepoznatoga.
Mitologija
PRSTENJE MOĆI
Fascinanta saga ili legenda o prstenu moći legenda je koja govori o pohlepi, izdaji i moći. Ova legenda je često idealizirana a iz nje je nastalo bezbroj kazališnih predstava. Skoro u svakoj mitologiji postoji barem jedna legenda o prstenu koji posjeduje nevjerojatne moći. Tajanstvenom prstenju koje svojim prokletstvom odnosi ljudske živote i dobro pretvara u zlo, o vječitom prokletstvu koje jedino čista duša može nadjačati.
Jedna od najjednostavnijih legendi općenito o razlozima nastanka prstenja je Grčka legenda o Prometeju koji je bio omražen među bogovima jer je volio ljude i donosio im s Olimpa vatru. Vrhovni Bog Zeus, za kaznu što je to učinio osudio ga je da bude lancima prikova za stijenu Kavkaza gdje je po noći orao dolazio i kljuvao njegovu jetru. Svake noći bi rana zacijelila, a onda bi novi dan donosio Prometeju nove muke.
S vremenom je Zeus učvrstio svoju moć i oprostio Prometeju primivši ga natrag među bogove svetog olimpskog ognjišta. No iako mu je oprostioi priznao njegov ponos i ljubav spram čovjeka, nije mu do kraja popustio. Tražio je od Prometeja da zauvijek nosi prsten načinjen od okova, prsten u koji je bio ugrađen komadić stijene s Kavkaza. Tako su i ljudi u čast svog učitelja također počeli nositi prstenje s kamenjem.
Simbolika Prometejeva prstena je vjera u život, teret kazne, te obveza koju zauvijek preuzima ljudsko biće stavljajući na prst simbol vjere. U nordijskoj mitologiji prsten je bio uvjerljiv simbol moći, slave i sreće. Počasni dar i vrsta valute, katkad je bio kraljevska baština, kao što je to bio švedski prsten Sviagriss.
Često čarobni mitski prsteni bili su i simboli sudbine i , u svojem najumornijem obliku, simboli propasti. Prsteni junaka uvijek su donosili bogatstvo i moć, no ne uvijek i sreću, a ponekad tragediju ako su bili iskvareni pohlepom.
Nordijska mitologija donosi upravo jednu takvu sagu. Bio je to jedan od najpoznatijih glasovitih ukletih prstena. Bio je to ukleti prsten Andvarinov koji je uništio mnoge živote.
PRSTEN ANDVARINOV
Prsten je uvelike sličan Odinovu velikom prstenu Draupniru, tkao je zlatno bogatstvo, ali je bio okaljan Andvarijevom gorkom kletvom. Najslavniji zanatlije nordijskog svijeta, bili su mudri i nadareni patuljci koji su radili u podzemnim špiljama prepunim draguljima. Nadljudskim umijećem i tajnim znanjima oblikovali su neprocjenjive dragocjenosti i amajlije. A dok su oni tklai zlato u dubinama zemlje, u vodama Rajne živjele su nebeske Rajnske djevice, vile koje su zimi živjele u rijekama i jezerima, a ljeti bi izranjale iz vode kako bi lepršale šumama.
Djevice su u mirnim vodama čuvale silna blaga, a legenda kaže da boje voda u rijakama i jezerima održavaju nimfne raspoloženja, tako da vode postaju crne od jaka kada su Rajnske djevice ljute i tužne. Dogodilo se to kada su nimfe izbile svoje zlato. U davna vremena, još prije nestanka božanskog dvorca Valhalle kojeg su izgradili divovi, vrsni kovač patuljak Alberich ili bolje poznat kao Andvarin iz Niebelungenlieda, iskovao je od rajnskog zlata ukradena Rajnskim djevicama prsten moći.
Potekle su novosti o toj pljački zlata i prstenu moćii stigle su i do Asgarda, grada bogova, uzburkavši bogove i divove. Divovi Fafner i Fasolt zahtijevali su upravo to zlato za izgradnju Valhalle, te su oteli boginju plodnosti Freyju kao taoca. Kako bi bogovi povratili svoju družicu, sam Odin odlučio je krenuti u potragu za zlatom, a pridružili su mu se brat Honir i lukavi bog vatre Loki.
No Loki im se pridružio kako bi se domogao zlata za svoj račun. Na putovanju u Midgard “zemlju ljudi”, Loki kamenom ubije unulu vidru. Noseći tako mrtvu životinju Loki zajedno sa Odinom i Honirom nailazi na posjed ured šume i prnude se podijeliti meso s ukućanima ako im zauzvrat pruže prenoćište.
Zemljoposjednik kojeg su zamolili da prenoće bio je poznati poljodjelac - čarobnjak Hreidmar. Hreidmar je imao trojicu sinova Regina, Fafnara i Ottera. Na užas Hreidmara, te njegovih sinova Regina i Fafnara, bijaše mu ponuđen nitko drugi nego njegov vlastiti sin Otter (vidra).
Odin je tvrio da je nevin i da nije mogao znati da je vidra Hreidmaraov sin a kako je Otter imao sposobnost pretvaranja, to i nije bilo daleko od istinie. No nije se dalo ništa učiniti kako bi se ublažila Hreidmarova bol. U tuzi Hreidmar je naprije otpjevao čaroliju koja je oslabila noge, tako ih zatočivši. Nakon upornog uvjeravanja trojice bogova uvjeriše Hreidmara da ih pusti, koji ima obeća slobodu izračunavši cijenu smrti svog sina Ottera: dovoljno zlata da pokrije Otterovu kožu, iznutra i izvana. Ohrabreni bogovi osmjehnuše se i ponudiše mu svo zlato koje su sa sobom imali No bijaše tu ipak jedna nezgoda. Oderana koža bila je obdarena čarobnim moćima jer je dječak u trenutku smrti bio obavijen čarolijom, koža se mogla rastegnuti do goleme veličine i takno ni jedna prosječna količina zlata nije mogla biti prihvaćena za naknadu.
Znajući da će pomoću Andvarinova blaga za kojim su ionako bili u potrazi, zacijelo uspjeti iskupiti Hreidmara, Loki je napokon nagovorio kućedomaćina da ga pusti u potragu za tim velikim bogatstvom, dok su Odin i Honir ostali na posjedu kao taoci i jamstvo Lokijeva povratka.
Došavši na morsku obalu nakon mnogo dana, Loki zazove Ran, ženu boga mora Aegira. Zatraživši pomoć u potrazi za Andvarijev od nje, Ran mu dade mrežu za utapanje i uputi ga skroz kroz labirint pokislih tunela kroz koji se mora spustiti sve do podzemnog jezera.
Našavši se u dubinama zemlje, Loki je sporo napredovao, ali je na kraju došao do velikog podzemnog jezera koje je svjetilo neizmjerno sjajnom svjetlošću, opazio veliku štuku. Mreža boginje Ran pomogla mu je da ju s lakoćom uhvati. Pokazalo se da je ta riba, kao i vidra prije nje, nešto više od onog što se isprva činilo. Pred Lokijevim očima, riba se na suhom pretvori u najbogatijeg stanovnika podzemlja, patuljka Andvaria. Moćnim i užasnim prijetnjama Loki prisili Andvarija da mu preda zlato, a kad iz njegovog skroviša blaga Loki silom otme i taj jedan prsten, Andvarijev prsten koji stvara zlato, patuljak poskakujući od bijesa prokle prsten sudbinom vječne pohlepe, Andvarijevo prokletstvo prstena moći prouzročit će propast svakome tko ga bude nosio.
Kad se Loki sa zlatom vratio na Hreidmarov posjed, nevoljko priznade da se domogao i prstena moći kojeg Hreidmar odmah zatraži, tako da su Odin i Honir bili oslobođeni. Iako ga je Loki upozoravao na prokletstvo, Hreidmar bijaše toliko zadovoljan zlatom da ga prokletstvo uopće nije zanimalo. Odin u znak sklonosti poklanja Hreidmaru čudesni mač prije odlaska. Bogovi tada odoše natovareni sa dovoljno zlata da otkupe svoju družicu Freyju, boginju plodnosti iz ruku divova koji tako završiše gradnju dvorova Vlahalle. No u Hreidmarovoj kući andvarijevo prokletstvo zavuklo se u srce njegovog drugog sina Fafnira.
Kada je Fafnir ugledao na očevom prstu prsten, počinje žudjeti za njim i za blagom koje je mogao stvoriti posjedovavši ga. Bez mnogo premišljanja nagovara brata Regina da ubiju oca. Usmrtivši Hreidmara upravo onim mačem koji mu je poklonio Odin, mač se tada slomi u krhotinu, a Fafnir želeći blago samo za sebe pobjegne s prokletim bogatstvom.
Hreidmarov posjed napustilo je Andvarijevo prokletstvo zajedno s Fafnirom te ga je naslijedio Hreidmarov treći sin Regin. Nakon mnogo vremena na Hreidmarov posjed dječak Siegfried, poznatiji kao Sigurd, ne imavši sina Regin posvaja dječaka koji izrasta u stasitog mladića. Regin se s vremenom izvještio u majstorstvu kovanja metala, te je postao tako postao kovač na dvoru kralj Hjaloprreka u Jutlandu. Iako na vrijeme je oslobođen prokletsva prstena, Regin ne prestaje misliti na brata Fafnira za kojeg je saznao gdje se krije i u što ga je prokletstvo pretvorilo.
Fafnir, izopaćen zbog silnog bogatstva pretvoren pohlepom u karakteru i obliku, pretvorio se u grozomornog zmaja kako bi sačuvao svoju hrpu blaga. Mnoge nadobudne junake u potrazi za slavom i bogatstvom privukla je legenda u njegovu jazbinu. Većina ih se nije uspjela ni približiti njegovom brlogu, a već ih je našla smrt na prokletoj pustopoljini ispred njegove jazbine. Tako se proširila priča o nevjerojatnom blagu te je došla i do Regina i njegovog posinka Sigurda.
Želeći se dokazati, mlađahni Sigurd poželi poći u potragu za zmajem no Regin ga zaustavlja i teška srca mu ispripovijeda tužnu priču o svom bratu. Sigurd potišten zbog voljenog poočima povlači se u sobe a Regin se posvećuju svom poslu sve dok jednog dana Regin ne odlčuje iskovati iz krhotina mača svog pokojnog oca ošticu čudesna mača koji mu je sam Odin poklonio.
Regin poklanja Sigurdu iskovani Odinov mač i prevodi mladića sve to zmajeva utočišta okreuženo zadahom smrti. Reginom zadnji savjet Sigurdu biješe, neka umorenom zmaju ispeče srce i popije njegovu krv kako bi naučio jezik ptica. Sigurd lukavo odlučuje ne izlagati se izravnoj opasnosti i suočiti se sa zmajem, već se sakriva u rupi od zmajeva otiska u glib.
Kad je zmaj izašao iz jazbine i na svojem dnevnom izletu do prljave šumske bare puzao iznad Sigurda, on mu zabija mač u trbuh, tako ga usmrtivši. Sigurd, osvojivši tako Andvarijevo zlato i zmajevu mudrost, budući da je sad razumio jezik ptica, ovo djelo donijelo mu je slavu i neizmerno bogatstvo. Da bi se još jednom dokazalo na djelu prstenovo prokletvo , Regin domogavši se prstena, biva obuzet neizmjernom pohlepom. U želji da Sigurdu preotme zlato, pokušava ga ubiti no prije nego što išta uspijeva Sigurd ga u obrani usmrćuje te tako nasljeđuju prsten za kojeg ni ne sluti kakvo prokletsvo nosi u sebi.
Valkiria Bynhild, bila je jedna od najljepših Odinom anđela. Valkirie su oduvijek hitro i bespogovorno izvršavale Odinovu volju na bojnom polju. Odinovoj se volje Brynhild suprotstavila pomogavši svojem polubratu Siegmundu. Bila je zbog toga osuđena za pokoru bespomoćno ležati na vrhu brijega dok je smrtnik ne zatraži. Usprkos volji ostalih bogova Odin popusti lijepoj Brynhild i ublaži joj kaznu zatočivši je unutar vatrenog prstena. Vatreni prsten joj je omogućio začarani san i štito ju od svega soim najhrabrijeg junaka.
Ubivši zmaja Fafnira, i svog poočima Regina, Sigurd je otpočeo pustolovna lutanja po Midgardu i postao hvaljeni junak hrabra srca. Kada je naišao tijekom svojih putovanja, na vatreni obruč, jedino se on usudio ući u plameni krugi da osvoji uspavanu ljepoticu. njegov neustrašivi duh proveo ga je tajanstveno neozljeđena kroz plameni obruč, kao što su predvidjele one ptice čiji je pjev razumio. Kada je Sigurd probudio Brynhild iz začarana sna pokrenulo se tajanstveno Andvarijevo prokletstvo. Mladić je u zavjet svoje ljubavi dao Brynhild začarani prsten, nesvjestan njegova prokletstva i tako ih oboje poveo ka nesretnom kraju.
Ljubavnici su putujući kroz Midgard naposlejdtku došli i do Niebelungena. Kraljica Niebelunga Grinhild ugostila je Sigurda i njegovu voljenu. Bila je Grimhild slavljena ali i pribojavana zbog njene magije. Svojim činima i napitcima mogla je osobi izbrisati pamćenje i upravljati njezinom voljom. Grimhildina kćer Gudrun, zagledala se u lijepog mladića te ljubomorna na ljepoticu Brynhild zamoli majku da ih rastavi.
Kad Sigurdu ponudila svoju čarobnu medovinu, on ej zaboravio na svoju ljubav prema Brynhild i zaljubio se i oženio Grimhildinu kćer. Otkrivši Sigurdovu izdaju i ne znajući ništa o Grimhlidinim činima, izdana Brynhild u želji za osvetom požuruje braću Gunner i Hogria koje Sigurdovo zlato neizmjerno privlačilo da ga ubiju. Očaran Brynhildom Gunner je uz Grimhildinu pomoć osvaja i ženi se njome. Braća ubijaju Sigurda kome se vratilo sjećanje te pativši od grižnje savjeti i jada dok je izdisao umirući zazivaše Brynhild. Kada je Bryngild shvatila prijevaru, nadvladana dubokom žalošću, usmrtila se kako bi joj tijelo mogli položiti pokraj Sigurdova u grob. Braća Niebelunga uvučena su u mrežu tragedije koju je ispleo prokleti prsten, umiru oboje nakon što ih je vladar Atli isto tako u žudnji za zlatom osudio na smrt u zmijskoj jami.
Svaki život koji je Andvrijem prsten dotakao okončao je besmisleno u pohlepi prokletstvu, a Nordijska mitologija isprepletena je i nadalje čarobnim prstenjem i drugim sudbinama koje su zamršene, oblikovale tajanstvene priče.
Iz knjige “Misterije, neobjašnjivi fenomeni”
VILENJACI (PRVOROĐENI)
‘Zvijezda sija u trenutku našeg sastanka’
Prvi su se vilenjaci probudili gotovo 9000 godina prije pojave Sunca i Mjeseca. Desilo se to u istočnoj zemlji Cuiviénen, na obalama velikog jezera Helcara pod svjetlom zvijezda od kuda i dolazi njihov nadimak ‘Zvjezdani narod’. Vilenjaci su sami sebe zvali Quendi ili ‘oni koji govore glasovima’.
Valari u početku nisu znali za njihov dolazak dok ih je Melkor otkrio vrlo brzo. Ne zna se koliko su vremena Prvorođeni proveli nazaštićeni od njegovih napada. Mnogi su vilenjaci nestali u tim tamnim noćima. Priča se da su odvedeni u Utumno, tvrđavu tamnog gospodara i tamo s vremenom postali zla i izopačena stvorenja kasnije prozvana Orci.
U tim je godinama Međuzemljom jahao lovac Orome, koji je sa svojim čarobnim psima unosio strah u kosti Melkorovim slugama. Upravo je on otkrio Vilenjake i nazvao ih Eldari (Narod zvijezda). Zbog terora kojeg je nad njima vršio Melkor, Prvorođeni isprva sumnjičavo primaju Oromea. No Valari zabrinuti nad prvim stanovnicima Međuzemlje kreću u rat na Melkora i u ‘Bitci Sila’ zarobljavaju Tamnog gospodara i odvode ga u zatočeništvo u Besmrtne zemlje.
Poslije rata Bogovi pozivaju vilenjake da dođu živjeti u Aman. Tako šalju Oromea u Cuiviénen kao glasnika. No kada je stigao, shvatio je da se Prvorođeni boje Valara i da su podjeljeni što se tiče puta. Vilenjaci su se savjetovali i odlučeno je da tri hodočasnika krenu naprijed i ispričaju drugima što su vidjeli. Pošli su Ingwe, Finwe i Elwe, kraljevi tri Vilenjačka naroda, Vanyara, Noldora i Telera.
Pri njihovom povratku velika se većina vilenjaka odlučuje na Veliko putovanje i život pod svjetlom Dvaju stabala. Oni koji su odlučili ostati u Međuzemlji pod svojim voljenim zvjezdanim nebom prozvani su ‘nevoljni’.
Tako je došlo do Prvog razdvajanja vilenjaka i podjele na dvije velike skupine Avara i Eldara.
DJEČJI DUHOVI IZ SAN ANTONIJA
June 5, 2008 on 12:21 am | In DUHOVI |
Iako priča o duhovima djece iz San Antonija nije bila previše poznata izvan granica Teksasa, s vremenom je postala dio američke povijesti. Naravno nećete se samo zbog toga zaputiti u ameriku, no ako ste slučajno tamo u ovo doba godine, ne škodi provjeriti koliko ima istine u njihovim legendama.
Krajem 40-tih godina autobus pun djece zapeo je dok je pokušavao prijeći tračnice na križanju s cestom na uzbrdici. Iako svi detalji nisu poznati, čini se da je autobus uspio prednjim kotačima prijeći tračnice, no zadnji dio je zapeo između dijelova drveta i tračnica. Kao što vjerojatno pretpostavljate, iz jednog smjera se začuo vlak, a panika koja jezavladala onemogućila je većini djece bijeg iz autobusa. Spasilo ih se samo nekoliko koji su izašli kroz prozor, no vozač i većina školaraca ostali su na mjestu mrtvi.
Pozitivna stvar proizašla iz ovog tragičnog događaja jest to što su doneseni zakoni kojima je povećana sigurnost djece i kvaliteta školskih autobusa, no građani San Antonija uskoro su počeli viđati duhove poginule djece. Kako bi paranormalno dobilo još više na izričaju, ulice blizu nesretnog raskrižja nosila su imena žrtava, što ne bi bilo čudno da ulice nisu dobile ta imena godinama prije nego se nesreća dogodila.
Još zanimljiviji dio ove urbane legende kaže kako ljudima koji zapne vozilo na istoj toj uzbrdici mnoštvo malih nevidljivih ruku pomaže pokrenuti auto. Stvar je otišla tako daleko da su neki počeli stavljati puder na auto kako bi mogli snimiti otiske. Ako im je za vjerovati u tome su uspjeli….
CLEVELANDSKA UBOJSTVA
May 21, 2008 on 3:49 pm | In UBOJSTVA |
Toplog rujanskog poslijepodneva 1935. godine, dva dječaka dok su se vraćali iz škole prašnjavim i prljavim prolazom poznatim kao Kingsbury Run, primjetili su nešto u grmlju. Kad su se približili vidjeli su da je riječ o ljudskom tijelu bez glave.
Ubrzo je došla i policija koja je otkrila da se radi o mladom muškarcu koji je na sebi imao samo crne čarape, a spolni organi su mu bili odrezani. Desetak metara dalje, policajci su našli još jedno tijelo, starijeg muškarca, kojemu su bili također odsječeni glava i spolni organi.
Jedna glava bila je zakopana tek nekoliko metara dalje, a druga glava nešto dalje od prve. I spolni organi su također pronađeni u blizini.
Jedno tijelo je identificirano, no drugo zbog stupnja raspadanja tijela nije moglo biti identificirano. Ustvrdili su da je uzork smrti odsjecanje glave. Ubojica je glavu odsjekao nožem, a vještina kojom je to napravljeno ukazivla je na to da bi mogao biti ili mesar ili kirurg.
Policija je vjerovala kako neće biti problem pronaći ubojicu. No kako je istraga odmicala, policija se našla pred zidom. Imali su par osumnjičernih no svi su oni uspjeli dokazati svoju nevinost. Policija je ubojicu prozvala “Ludi mesar”.
Poslije 4 mjeseca, neprekidno zavijanje psa, nagnalo je njegovu vlasnicu da ode u dvorište provjeriti što se događa. Pas je htio dokučiti jednu košaru. Nekoliko minuta poslije rekla je susjedu da su u košari nekakve šunke. Susjed je ubrzo shvaio da to nisu “šunke” nego dijelovi ljudske ruke. U izletničkoj torbi koja je bila kraj košare bio je ženski torzo. Glave nije bilo, kao ni lijeve ruke i donjuih dijelova nogu.
Za policiju je bilo mnogo tragova koji ih nisu doveli nigdje. Dva tjedna poslije pronađeni su žrtvina lijeva ruka i donji dijelovi nogu na praznoj parceli, a glava nikada nije pronađena.
Gotovo svih 14 žrtava “Ludog mesara” bile su ubijene na isti način. Njegoa deveta žrtva bio je muškarac koji je bio raskomadan. Glava nikada nije ponađena, a ubojica je ovog puta otišao nešto dalje. Žrtvi je rasporio trbuh u stilu Jacka Trbosjeka.
Posljednje žrtve “Ludog mesara” bile su 1938. godine, barem u Clevelandu. Sumnjiči ga se za još par ubojstava u Pittsburghu i Hollywoodu.
No, policija je bila uporna i došli su do pravog osumnjičenog. Nazvali su ga Gaylord Sundheim. On je bio iz imućne obitelji koji duže vrijeme pati od psihičkih problema. Studirao je na medicini. Policajci su ga uspjeli nagovoriti da se podvrgne detektoru laži i odgovori na nekoliko pitanja o ubojstvima. Njegovi odgovori o ubojstvima zabilježeni su kao laž. Policija mu je odmah rekla kako vjeruje da je on počio ta ubojstva, nadajući se da će ga taktikom šoka navesti na priznanje, sundheim se samo iscerio i rekao “Dokažite”.
Nedugo poslije Sundheim se dao zatvoriti u duševnu bolnicu. Policija je znala da je on sada “nedodirljiv” jer i u slučaju da su uspjeli dokazti da je on ubojica, on bi se branio ludilom.
FANTOMSKA KUĆA
May 25, 2008 on 8:37 am | In MISTERIJE |
Geoff i Pauline Simpson i Lan i Cynthia Gipsy išli su na odmor u Španjolsku kroz Francusku. Odlučili su potražiti hotel u kojem bi mogli prespavati i večerati. Došli su do dvokatnice okrenute pročeljem prema autocesti.
Hotel im se učinio simpatičnim, jer je izgledao starinski. Prozori nisu imali stakla, plahte su bile od teškog platna, a umjesto jastuka podmetači. Sve je bilo uredno i čisto. Poslije večere su pošli na spavanje.
Kad su kretali dalje, račun ih je iznenadio, ali ugodno. Za večeru, noćenje i doručak za 4 osobe, platili su svega 19 franaka (manje od 2 funte).
Na povratsku iz Španjolske opet su htjeli odsjesti u tom hotelu. Ali nisu uspjeli naći hotel, iako su se provozali tim putem tri puta. Odsjeli su u hotelu pokraj Lyona koji ih je stajao 247 franaka.
Tjedan kasnije, kad su izradili slike iz fotoaparata, još su se više začudili. Slika koje su slikali u tom hotelu nije bilo. 1983. godine vratili su se u Francusku kako bi organizirali temeljitu potragu za tim hotelom. Naišli su na par slučnih kuća, ali to nije bilo to.
Napokon su naišli na neku koju koja je poprilično izgledala kao onaj hotel. No iz razgovora s vlasnicima i nakon razgledavanja kuće, shvatili su da to nije onaj hotel.
Ako se dokaže da hotel ne postoji, to će biti jedan od najzanimljivijih slučaja u analizama psihičkih istraživanja.
A ako se hotel pronađe, bit će to još jedan slučaj “mislokacije”.
POLTERGEIST
May 23, 2008 on 6:35 pm | In DUHOVI |
Poltergeist je posebna vrsta duha, kojeg se ne može vidjeti i koji ne plaši ljude, nego pokušava nešto reći ili upozoriti. Ali, ipak se ne može reći da je dobronamjeran.
Poltergeist svoju pristutnost ne očituje siluetom ili prozirnom pojavom, nego pomicanjem predmeta, kuckanjem, nekontroliranim požarima koji se ne mogu ugasiti vodom i sl. Veže se za osobu, najčešće psihički nestabilnu ili stresnu, a može izazvati i teške fizičke ozljede, krvarenje pa čak i smrt. Poltergeista ne može otjerati nikakav svećenik niti egzorcizam niti bilo šta što je sve i što ima veze s religijom i svetinjama.
Parapsiholozi poltergeista smatraju određenom vrstom telekineze, točnije nekontrolirane telekineze koja prati osobu. To praćenje se najčešće manifestira noću, najčešće svlačenjem posteljine ili dizanjem predmeta u vis, kao i lupanjem po prozorima i namještaju, te požarima i poplavama koji sami od sebe nastaju i sami od sebe nestaju.
U kratkim crtama, evo jednog slučaja poltergeista. Ovaj slučaj dogodio se u Londonu, kada se poltergeist vezao , ne za osobu nego za prostoriju. Vezao se za prostoriju, za jean odvjetnički ured, koji je tog trena postao nemoguć za život i za rad. Po danu bio bio to sasvim običan ured, ali po noći… Tko god bi se usudio prenoćiti u uredu ujutro bi bio nađen mrtav, točnije raskomadan, a cijelu nić bi se čula vriska i buka te lupanje stolva. Iz praznog ureda se čulo lupanje stolova, te je po noći bilo nemoguće ući u ured, tj. bilo je nemoguće otvoriti vrata a nije ih se moglo ni razvaliti. Zgrada je kasnije srušena i izgrađena je nova u kojoj do dan danas ljudi normalno rade i danju i noću….
POVIJEST VAMPIRA
June 17, 2008 on 8:42 pm | In LEGENDE |
Još 1443. Mađari su imali naziv za živi leš - Nosferatu, što doslovno znači “ne-mrtvi”. Krilati Ekimu je Babilonsko biće, koje je prema legendi lovilo ljude cijelu vječnost. Vjerovatno ste svi čuli za Lamiu (pjesmu o njoj imaju i Lord Belial ). Ona je, prerušena u lijepu ženu, pratila mlade Grke i pila njihovu krv; a Rimljani su se bojali krvoločnog demona nazvanog Strager. Egipatska povijest govori o vampirskom duhu koji se hrani dječjom krvlju.
Oko petnaestog stoljeća kuga, tzv. “crna smrt”, proširila se Europom ubijajući oko 25% stanovništva. Naziv takve kuge tj. “crna smrt”, nastala je, jer su zaraženi imali crno- plave mrlje po tijelu. Seljaci koji su bili zaraženi ili napola mrtvi bili su živi zakopani. Njihove ruke i lica su bila krvava pri pokušajima da se iskopaju van iz svojih grobova. A kako ljudi tada nisu znali objasniti pojam kuga, a još manje liječiti ju, nastao je mit o vampirima.
Svi vi sigurno znate onu staru legendu u grofu Draculi pravim imenom Vlad Tepeš. A za vas koji neznate evo nešto ukratko o njemu ( više možete pročitat iz našeg starog posta koji mu je posvećen ).
Živio je od 1431. do 1476. u Rumunjskoj. Otac ga je kao dijete dao u ruke Turcima. Postao je taocem u sklopu političke nagodbe te je sklonost okrutnosti razvio upravo dok je promatrao otomanske metode mučenja. 1456. postaje vladarem Vlaške. Uistinu je riječ o jednom o najužasnijih europskih tiranina. Procjenjuje se da je dao pobiti oko 30.000 stanovnika Vlaške i Transilvanije. “Dracula” znači “Draculov sin” - manje, više, zmajev sin. Vlad je prema legendi poginuo u zasjedi. Neki pričaju da su ga ubili njegovi vojnici, zamjenivši ga za turskog vojskovođu. Glava mu odrezana i poslana turskome caru Mehmedu, koji je bio veliki Vladov neprijatelj. Prema legendi tijelo mu je osakaćeno i zakopano ispod oltara u crkvi u samostanu na otoku Snagov. Kada su 1930. arheolozi otvorili grobnicu bila je prazna.
Neki kažu da se priče o vampirima prvi put javljaju, ni manje ni više nego u Bibliji. O tome nam govori knjiga Noda, dio Biblije za kojeg Crkva zna ali ga ne želi priznati. Ta knjiga, nazivom več rečenim, Noda, nije samo priča,…
Pročitate li tu knjigu, znat ćete kojim je strahom pisana. Ne zna se pouzdano gdje se najstariji prijepis(i) Knjige Noda nalaze danas. Zadnji se put spominju u 14./15. st., a teorije zavjere kažu da se izvorni rukopis nalazi u podzemnoj grobnici usnulog Kaina, oca svih vampira…
Naime, ta priča ide ovako…
Na početku, Bog stvori Adama i prvu ženu…Lilith..Zbog različitosti njih dvoje (muško i žensko) Lilith je zahtjevala potpunu ravnopravnost prema Adamu, protivila se Božjoj volji, te je izbačena iz Edena (mjesto blizu Noda, mjesta na kojoj je nastala istoimena knjiga). Lutala je svijetom, proklinjući Adama i sve njegove potomke, da se hrane krvlju svojih prvorođenih. Bog je nakon toga stvorio ženu Evu. Koja je Adamu podarila dvoje djece, Kaina i Abela. Kada su odrasli, Bog je od njih tražio žrtve. Abel je bio stočar te je Bogu žrtvovao svoju stoku pa je zato Bogu bio miliji, a Kain obični voćar te je prinosio svoje najljepše voće, kao žrtvu..Bog je rekao Kainu da za njega žrtvuje pola svoje sreće, te je Kain to i učinio, ubio je svoja brata…Zbog te zablude i velikog grijeha, bio je prisiljen otići. Patio je od usameljnosti..
Tada je do njega došla prekrasna žena, ni manje ni više nego Lilith. Hranila ga je, pazila i njegovala. Lilith je imala posebne moći, koje je razvila, a sada je njih zahtjevao i Kain. Ona nije znala kako će utjecati na njega, jer je bio proklet od oca, no znala je da će umrijeti bez njih. Tako je Kain pio njenu krv i pao u najdublju tamu…
Bog je poslao četiri archanđela, kako bi spasio Kaina.
Michael jedan od njih, se obratio Kainu sa riječima da je Njegova milost velika, te da je počinio veliki grijeh, ali da se treba pokajati i pustiti da ga Njegov oprost pročisti.
Kain mu odgovori da ne traži Božji oprost, nego svoj, jer si nije mogao oprostiti ubojstvo svoga brata…
Po Kaina su došla i ostala tri archanđela, Rafael, Gabrijel i Uriel. Ali Kainov odgovor je i dalje ostao isti. Mihael ga je prokleo da se boji njegovog plamena, jer će ga pretvoriti u pepeo. Rafael ga proklinje da se boji zore jer će ga ona tražiti i opeći kao vatra.
Uriel, anđeo Smrti, kojeg Biblija ne spominje, proklinje ga:
“Kad kročiš ovom zemljom,
ti i tvoja djeca ćete se držati Tame,
Pit ćete samo krv, jesti samo pepeo,
Bit ćete onakvi, kakvi ste bili pri smrti,
Nikad umrijeti, zauvijek živjeti.
Zauvijek hodati samo Tamom, i sve
Što dotaknete, pretvorit će se u ništa,
sve do sudnjega dana.”
Tako je Kain, ponovno proklet, ponovno sam, otišao i osnovao grad, prvi grad Enoch i tu se njegovo prokletstvo da pije krv svoje braće širilo na njegove potomke..
U tom gradu vladala je hijerarhija, gdje je Kain bio najmoćniji, a djeca smrtnika su im služila. Došlo je do velikog potopa (Noa), i cijeli grad je bio uništen. Kain je preživio, zakopao se u zemlju. Nakon potopa, njegova djeca su se vratila u zemlju smrtnika i počela vladati. Kako su ta djeca htjela dostići Kainovu slavu, mladi su vampiri - djeca počeli ubijati Starije. Došlo je do stvaranja 13 klanova na ruševinama bivšeg carstva. Jedan od klanova bijaše Nosferatu - klan skrivenih. Stvarali su svoju djecu, ali su se bojali Urielovog proročanstva Kainu:
“…Svako Dijete, koje stvoriš, imat će kletvu tvoju,
i pošto će nositi sjeme zavisti, oca svoga,
zauvijek će se zavjeriti i boriti međusobno…”
Stvaranje novih vampira je bilo od tada zabranjeno, a tko prekrši taj zakon bio je progonjen i ubijen, kao i njegov potomak. Kain je sve to promatrao. Već navedeni klan Nosferatu, zloupotrebljavao je pijenje krvi, pa ih je Kain prokleo da će njihovi potomci nositi zloću i biti izopačeni. Tako je sjeme zla bilo posađeno i cvjetalo kao krvavo-crvena ruža.
Ratovi između vampira i klanova postali su sve češći, kršili su se Kainovi zakoni, osnivali su se novi gradovi koju su brzo propadali, i došlo je do slabljenja moći vampira..Tako oslabljene, ljudi su ih uspijevali držati pod kontrolom. Sve je to uzrokovalo svađu među vampirima i oni su se raspršili po svijetu i nikada više nije došlo do njhovog ujedinjenja, tako i danas.
Postoji kletva… kada se Kain probudi iz sna i dođe na zemlju, pozvat će Gehennu, “Zadnji Grad”, “Grad Pravde”, i to će biti njihov potpuni Armageddon, sudnji dan za sve one koji su među nama…
JACK TRBOSJEK
June 3, 2008 on 11:32 pm | In MISTERIJE, UBOJSTVA |
Jack Trbosjek je jedan od najpoznatijih serijskih ubojica s kraja 19. stoljeća. Identitet mu nikada do kraja nije otkriven, što se s vremeno pretvorilo u misteriju. Jack Trbosjek se pojavljuje kasno noću. Iz magle, ubija nasilno i nestaje u sekundi bez traga. Svako ubojstvo je sve gore, svaku sljedeću žrtvu sve je teže prepoznati, a njegov bijes je kulminirao u gotovo potpunom masakriranju posljednje žrtve i da bi nakon toga potpuno nesato sa “scene”.
Žrtve Jacka Trbosjeka bile su protitutke. Ubojstva su se događala na uglavnom javnom mjestu. Prvo bi im prerezao grkljan, a zatim bi nožem izmasakrirao područje trbuha. Nekim je žrtvama vadio unutarnje organe, pa je policija pretpostavila da ubojica ima određeno znanje u medicini ili da je možda bio mesar. Ubojstva su se događala u londonskoj četvri Withechapel u jesen 1888. godine. Prvo ubojstvo se dogodilo 31. kolovoza 1888. godine. Prva žrtva bila je Mary Anne Nichols, poznata kao Polly. Pronašao ju je vozač kočije Charles Cross oko 4 sta ujutro. Polly je ležala na leđima uzdignute suknje iznad struka. Njeno grlo je bilo toliko presječeno da su se vidjeli kralješci. Rez na trbuhu se protezao od dna rebara do stidne kosti. Bila je udanai imala je petero djece, a zbog problema sa alkoholom ostavila je obitelj i zarađivala prostitucijom. U vrijeme kad je ubijena, nitko od susjeda nije ništa čuo.
Druga žrtva bila je 47-godišnja Annie Chapman, poznata kao Dark Annie. Pronašli su je mrtvu 8. rujna 1888. godine oko 6 ujutro u stražnjem dijelu Ulice Hanbury. Tu noć je bila izbačena iz prenočišta jer nije imala čime platiti. Annie je ležala na leđima prerezanog vrata i rasporenog trbuha iz koje je kriuškom preciznošću izvađena maternica i dio crijeva. Izvađeni unutrašnji organi ležali su kraj desne strane njenog tijela.
30. rujna 1888. godine, oko 1 sat ujutro Louis Diemschultz otkrio je polumrtvo žensko tijelo. Žrtva je ležala na leđima prerezanog vrata, lagano skvrčenih nogu. Preminula je nakon par minuta. Utvrđeno je da je policajac, obavljajući rutinsku provjeru, prošao onuda 20-ak minuta prije nego je tijelo otkriveno, ali tada nije bilo nikoga. Bila je to Elizabeth Stride, 3 km dalje pronađeno je još jedno žensko tijelo, prerezanog grkljana, izmasakriranog lica i rasparanog trbuha s izvađenom polovicom unutrašnjih organa. Bila je Cathrine Eddowes, koja je kao i ostale žrtve imala problema sa alkoholom i bila prostitutka.
Posljednja žrtva bila je mlada irkinja Mary Jane Kelly. Imala je tek 24 godine. Pronađena je mrtva 9. studenog 1888. godine. Jack Trbosjek je ovog puta nadmašio samog sebe. Tijelo Mary Jane Kelly ležalo je na krevetu, koje je bilo masakrirano, neprepoznatljivog lica s kojeg su bili odrezani nos, uši, obrve. Glava joj je bila gotovo odrezana, visjela je samo na komadiću kože. I grudi du joj bile odrezane a trbuh je bio razrezan od prsa do spolnih organa i apsolutno svi organi bili su izvađeni i razbacani po sobi. Tek nakon dužeg pregleda otkriveno je da je čak i srce izvađeno.
Ubojstvo Mary Jane Kelly je posljednje ubojstvo Jacka Trbosjeka. Nekoliko mjeseci kasnije ubojstva više nije bilo, pa je policija vjerovala da je Jack Trbosjek počinio samoubojstvo ili da je završio u duševnoj bolnici. U siječnju 1889. godine iz rijeke iz izvučeno tijelo jednog liječnika, a policja i detektivi su sami sebe uvjeravali da je baš to Jack Trbosjek. Ali to nikada nije bilo potvrđeno.
1993. godine pojavio se novi vrlo uvjerljiv kandidat kada je objavljena knjiga “Dnevnik Jacka Trbosjeka”. Autor Dnevnika bio je James Maybrick, liverpoolski trgovac pamukom čiju su mladu ženu Florence optužili da ga je otrovala. Osuđena je na smrti, ali je kasnije pomilovana. Dnevnik otkriva da je Maybrick “jeo arsen” (arsen je u malim količinama snažan stimulans) i da su ga nevjere mlade supruge dovodile do ludila. Poslom je često dolazio u Withchapel i kako piše u dnevniku, dao maha svome bijeu na Florence ubijajući protitutke.
Iako je autentičnost “Dnevnika” sprona, važni unutarnji dokazi ukazuju na to da ga je doista napisao James Maybrick i da je on bio Jack Trbosjek.
JEDNOROZI
June 27, 2008 on 10:30 am | In MISTERIJE |
Kada bi uistinu na našoj planeti živjeli jednorozi oni bi na nas vjerojatno, ostavljenli veoma ugovdan utisak.Elegantna životinja laganog hoda, vitkog tijela, duge grive, ponosita vrata, pleminitih krupnih očiju…hitra i neukrotiva. U svakom slučaju, jenorog zacijelo ne bi ni izdaleka izazivaoonako čuđenje, kakvo je, u vrijeme osvajanja Australije, u 18. stoljeću, izazvioa klokan. Jer, ako se izuzme rog, jednorog je po svim ostalim tjelesnim karakteristikama, na ovim prostorima, uboičajena i već viđena životinja.
Zbog toga je umjesno postaviti pitanje: da li je jednorog postojao u prošlosti i otkuda mitovi o njemu? Na ovo pitanje u opširnoj temi pokušao je odgovoriti ugledni njemački mjesečnik “Petar Mooselitners Magazin”, iz kojeg koristimo najzanimljvija saznanja.
O jednorogu se piše već više od 3000 godina. Autori su najčešće ljudi od znanstvenog i društvenog ugleda, kojma se mora vjerovati. U njihovim očima, jednorog je uistinu postojao. I to ne samo u antičkom vremenu već i mnogo kasnije.Čak i u 20. stoljeću.
Godine 1905., slovački su radnici, prokopavajući novo okno u jednom rudniku, otkrili više neobičnih životinjih kostura za koje se pretpostavilo da su ostaci legendarnih jednoroga. Povod za takvu tvrdnju skrivao se u činjenici da su neke od kostiju ličile na duge, lako zakrivljene rogove. Glasina je bila tako uvjerljiva da su neki radnici zagonetne kosti krišom odnijeli kući i pretvorili ih u prah, iskreno vjeruući u drevna predanja da prah od jednorogova roga predstavlja lijek čudesnih svojstava. Kada je vijest napokon stigla do sveučilišnog Instituta za istraživanja starina, u selu je preostalo još samo nekoliko neoštećenih krivih kostiju. Znanstvenici su ih podrvgli temeljitoj analizi i uskoro došli do nedvojbenog zaključka: radilo se o kostima davno izumrtog mamuta! Ali u prošlosti je bilo i pojedinaca koji su se sreli sa živim jednorozima. Što je s tim izvješćima?
Ktesias glasvoviti liječnik perzijskog suverena Artaxerasa Mnemona, izvještava oko 400. godine pr.n.e., o pojavi nekog grozomornog rogatog bića koje živi u Indiji, a najsvestraniji je grčki filozof Aristotel (384.-322. pr.n.e.) opisivao jednoroga kao životinju, koja ima nerascjepljena kopita. 1483. godine kroz Svetu zemlju su putovala trojica njemačkih hodočasnika: otac Bernard Breidenbach iz Mainza sa svojim pratiocima, uglednim grofom Solmsom i fratrom Felixom Faberom. U svom zanimljivom izvješću trojica hodočasnika brežuljka blizu Sinajske gore, promatrali sasušeni pustinjski krajolik, u daljini su ugledali neobičnu životinju. U početku su mislili da je riječ o kamili, ali ih je njihov vodič, neki sinajski beduin, odmah ispravio, rekavši da se radi o jednorogu.
U svojim zabilješkama s puta po Africi, jedan drugi svjetski putnik i hodočasni, Talijan Ludovico Barthema, tvdi da je u etiopskom gradu Zeila vidio čitamo krdo jednorga, ali njihovom neobičnom izgledu nije posvetio niti jedan redak.
Barthema je također tvrdio da je u svetom islamskom gradu Mecci (Saudijska Arabija) u jednom parku vido dva jednoroga, poklon etiopskog suverena sultanu od Mecee. No, ono što su vidjeli drugi misionari, putopisci i istraživači nadilazi i najuzbudljivije izvještaje o postojanju jednoroga…
OBALA KOSTURA
May 23, 2008 on 6:26 pm | In MISTERIJE, UBOJSTVA |
Divljina prekrivena bijelim pijeskom leži između pustinj Namib i hladne vode Atlanskog oceana. Divljina poznata kao “Obala kostura” ili kako je portugalci zovu “obala pakla”, 500 km spržena obale djeluje pakleno nemilosrdno, a opet i s druge strane, u svojoj čistoj samoći i izvanredno lijepo.
Obala kostura izbrazdana je milijunima zlatnih dina koje se šire na sjeveroistok, od Atlantika do šljunačnih ravnica u unutrašnjosti. Opasne protustruje, snažni vjetovi, magla koja se iznenada došulja, kao i grebeni čiji nazubljeni prsti sežu duboko u more na Obali kostura su uzrokolvali propast brojnih brodova.
Priče govore o mnoštvu iscrpljenih ljudi koji su preživjeli brodolom i dovukli se do obale, sretni što su živi, a onda postali žrtve smrti uzrokovane pijeskom. Olupine putničkih brodova, remorkera, galija, koća i brzih jedrenjaka leže razbacane duž cijele Obale kostura.
Dvanaest obezglavljenih kostura koji su zajeno ležali na obali, kao i kostur djeteta koji je ležao uz napuštenu kolibu nađeni su 1943. godine. U blizini je pronađena ova poruka “Nastavljam prema rijeci 60 milja sjeverno odavde, a ako itko ovo nađe i krene za mnom, Bog će mu pomoći.” Ta poruka je napisana 1860. godine. Do danas nije otkriveno tko su bile žrtve, kako je došlo do brodoloma i zašto su nađene obezglavljene.
Iza obalnih dina, stjenoviti izdanci koje je tokom 700 milijuna godina vjetar prošupljio i oblikovao u fantastične oblike, uzdižu se poput utvara iz pustinje. Neki izgledaju poput gigantske rastaljene gljive. Neki drugi, poput “kamene lubanje” u donjem toku rijeke Muntum podsjećaju na ljudski kostur i imaju prazne “očne” duplje koje zre preko pješčane pustoši. Noću puni mjesec baca nevjerojatan, pomalo strašan odraz na lagunu na rubu obalne pustinje. Takve lagune i svjetlucava priviđenja oko njih, bude lažnu nadu kod brodolomaca. Na jugu se s planinskih lanaca spuštaju potoci, koji se često osuše prije nego što dođu do oceana.
Prvim brodolomcima koji su se živi pržili na moru ili ukletim pustolovima koji su se izgubili u zasljepljujućim pješčanim olujama, vjetar je bio poput stravične pogrebne pjesme. Lovci iz plemena San nazivali su namibske vjetrove “Soo-oop-wa” opisujući njihov zvuk. Ti su vjetorvi jedan od najneobičnijih načina na koji se priroda pokazuje u prirodi. Kad puše Soo-oop-wa, strana dine koja je izložena vjetru urušava se, zbog čega dolazi do tako snažnog trenja između zrnaca kvarca koja se obrušavaju da dina “grmi”.
Noću se vjetar smiruje, a pustinja hladi i priroda postaje sućutnija prema ovoj napaćenoj zemlji, te joj šalje maglu koja se širi prema unutrašnjosti. Magla se prostire premo pješčanih plaža i stijena i donosi okrepu i obnovu sprženim biljkama i životinjama.
MOŽE LI SE VRATITI IZ MRTVIH?
May 23, 2008 on 12:02 pm | In MISTERIJE |
Velika mračna praznina, a onda odjednom misteriozno svjetlo na kraju tunela, a zatim osjećaj neopisivog blagostanja.
Bert C. je bio vlasnik ateljea za građevinarstvo. No jedne večeri je doživio srčanu krizu. Dok je bio na operacijskom stolu, srce mu je prestalo kucati. Bert je doživio jedno nevjerojatno iskustvo. Našao se na pragu smrti. Ono što je doživio potpuno mu je promijenilo život.
Osjećao je bol jača. Bol je odjednom prestala. Osjećao je kao da izlazi iz vlastitog tijela. Nastala je tama, a onda se pojavljuje svjetlost. Poželio je ići dalje, ali onda je osjetio dvije snažne veze; njegov sin i atelje. Dvoumio se ali je ipak odlučio. Njegovo srce je počelo opet kucati. Vratio se u svoje tijelo. Sada je osjećao stršnu bol.
Prema jednom istraživanju biše od 20 % ljudi doživi takvo iskustvo. Svi ljudi koji su doživjeli to iskustvo govore o osjećaju blagostanja, napuštanju svog tijela, opisuju dugi tunel na čijem kraju je blješteća svjetlost koja je misteriozno i neodoljivo privlačna, o susretu s poznatim osobama, o okolini nezamislive ljetpote, o shvaćanju da njihov život nije gotov i o neugodnom povratku u svoje tijelo.
Mnogi ljudi koji se vrate iz „smrti“ postaju humaniji, tolerantniji, prepuštaju se obiteljima i odgoju djece. Većina ih izjavljuje da se više ne boje smrti.
Za tradicionalnu znanost „blisko iskustvo sa smrću“ nije ništa posebno. Većina neurobiologa smatra da se radi o halucinacijama koje je proizveo mozak. Mozak često gubi kontakt sa stvarnim svijetom, ako se osoba nađe u smrtnoj opasnosti.
U trenutku umiranja čovjek vidi ono što očekuje da vide. Većina duhovnih tragicija vjeruje u duh koji napušta tijelo. Svjedočanstva ljudi su poprilično ista, bez obzira na nacionalnost ili religiju. Preživjeli su uvjereni da je stvarno sve ono što su vidjeli za vrijeme svog „putovanja“ na onaj svijet.
Ali kako saznati ima li života poslije smrti? Misterija i dalje ostaje….
Post je objavljen 13.10.2008. u 20:05 sati.