Marketing
Nobelova nagrada za ekonomiju žestokom kritičaru neoliberalizma
Slika lijevo: Paul Krugman sa suprugom na godišnjem odmoru, koji je proveo pješačeći kroz Francusku, 2003.
Jučer sam objavio, zapravo prenio, jedan tekst o globalnoj ekonomiji, temi kojom se povremeno bavim i za koju priznajem da ju slabo razumijem. Problem je trijumfirajuća, globalizirana kapitalistička ekonomija bazirana na moći financijskog kapitala, čija su pak tržišta inherentno nestabilna. Na pollitika.com, gdje sam taj tekst također objavio, bilo je zanimljivih komentara, pa sam ja sam neke dodatne teze razradio. O tome ću još pisati.
Danas pak stiže vijest da je Nobelovu nagradu za ekonomiju dobio Paul Krugman, žestoki kritičar načina na koji svjetska ekonomija danas funkcionira - u Aziji, SAD i drugdje. O njemu za uvod pročitajte članak na wikipediji, a obavezno pogledajte i njegove kolumne u New York Timesu. Na oba mjesta naći ćete i poveznice za dalje čitanje. Za njegove radove do 2000., pogledajte njegovo staro službeno mrežno sjedište. Pogledatje također neslužbeni sajt koji vodi neki njegov fan: Paul Krugman Acrhive.
Ja sam na Krugmanovo ime prvi put naišao početkom 1998., nakon što se dogodio veliki slom ekonomija "Azijskih tigrova" - još jedan od balona prenapuhanog rasta (stock market bubble), koji je u jednom trenutku pukao. Krugman je u časopisu USA Today 31. prosinca 1997. objavio članak upozoravajuće naslova: "Gospodarsko čudo kao siguran znak neprilike". Već ranije, 1994., objavio je članak The Mith of Asia's Miracle, gdje je objavio da su ti "tigrovi" napravljeni od papira. (Zanimljiva je i njegova usporedba sa vremenom spektakularnog uspona SSSR-a. "t is hard for most people to realize that there was a time when the Soviet economy, far from being a byword for the failure of socialism, was one of the wonders of the world") U članku iz 1997. rekao je da ni on sam nije očekivao tako nagli i drastičan slom.
Krugman je neo-kenzijanski ekonomist - jedna od dvije ključne struje u ekonomiji, koja tijekom posljednjeg desetljeća ponovo postepeno dobiva na značenju, nakon dva desetlječa trijumfirajućeg neoliberalizma (reaganomika). On piše da je slobodno tržište nezobilazan ekonomski instrument, ali da ono mora biti regulirano - ne samo preko državnih makroekonomskih mjera, nego ikroz cjelokupni pravni i politički sustav i sustav vrednota, koje prožimaju društvo.
U Hrvatskoj, znamo da je ovo potonje problem, ali obično imamo iluziju da je to samo neki naš, endemski problem zbog "komunističkog nasljeđa", "balkanskog mentaliteta" isl.. Zemlje nekada pod vlašću komunističkih partija u doba trijumfa reaganomike "progutale" su vladajuću ideologiju, kombinirajući je s vlastitim pred-tržišnim tradicijama i navikama koje se u slobodno tržište sasvim fino uklapaju.
Slično je bilo, kako vidimo u Krugmanovom pisanju, u slučaju vođa "Azijskih tigrova", ali i kompanija kao što je Enron ćiji je slom prije nekoliko godina uzdrmao američku ekonomiju i društvo). Gledajte što je Krugman pisao 1997:
Da - to je o jugoistočnoj Aziji, ne o Zapadnom Balkanu!
No, to kršenje "nesnosnih pravila" u korist "pajtaškog kapitalizma" događa se i u srcu tvrđave neoliberalizma, što je serija stečajeva započetih Enronom pokazala. Krugman je i to slijedećih godina razotrkivao (vidi npr: članak Crony Capitalism, U.S.A, u New York Timesu, 15. siječnja 2002.) . Washington Monthly je za Krugmana napisao:
"Neraskidivo spajanje korporativnih, klasnih i stranačkih interesa." Da, to je o Sjedinjenim američkim državama, ne o Hrvatskoj! Umjesto raznih pseudoznastvenih ekonometrija (pokušaji da se ekonomija prikaže kao egzaktna znanost) koje nas nastoje impresionirati složenim sustavima jednadžbi (koje tek šturo, ako uopće, opisuju stvarnost) i zatrpati bujicama brojki (koje možda imaju nekog smisla a možda i ne) - stara dobra politička ekonomija (u marksovskoj tradiciji, ma koliko mi šutjeli o tome)! Bez nje - svijet ne možemo shvatiti.
Danas se sustav neregulirane otvorene privrede, ono što uglavnom podrazumijevamo pojmom "globalizacija", pokazuje trajno neodrživim - kao što smo kritičari, među i njima i ja, stalno ukazivali, razotkrivajući razne aspekte te neodrživosti (krize koje su međusobno isprepletene, kako to najbolje razotrkrivaju izdanja Worldwatch Institute i Earth Policy Institute, zahvaljujući širini i dubini vizije Lestera R. Browna (na slici lijevo) - jednog od troje ljudi koje sam imao priliek upoznati u životu, koje bez krzmanja mogu nazvati mudracima).U svojoj knjizi The Great Unraveling iz 2003., Krugman ukazuje na neodrživost ekonomske i vanjske politike administracije Georga W. Busha. (Krizu resursa rješavamo tako, da izgradimo moćnu vojsku i otmemo sve što nam treba.) Državni deficit koji je vlada generirala neprestano raste, i to će voditi u tešku krizu. SAD su do sad uspjevale teret rješavanja vlastitih kriza prebaciti velikim djelom na cijeli svijet - ali, i taj će balon prije ili kasnije puknuti. (A Hrvatska to naravno ne može.)
U knjizi /The Conscience of a Liberal iz 2007. Krugman pokazuje kako je ekonomska politika koju su vodile američke vlade od 1970-ih godina snažno pridonijela socijalnom raslojavanju u SAD (gdje je ono daleko veće nego u visokorazvijenim europskim zemljama). U posljednjih 30-ak godina, u najbogatijoj zemlji svijeta nadnice donje tri petine zaposlenih opadaju i oni uspijevaju održati svoj standard samo zahvaljujući tome što više i dulje rade (više žena radi, ljudi rade po dva posla, u prosjeku preko 50 sati tjedno). Sva korist od ekonomskog rasta u tih trideset godina otišla je u povećanje standarda gornjih 20 posto. (A sada, možemo dodati: kad su svi u nevolji zbog propadanja financijskog sustava - cijenu opet plaćaju svi.) Krugman smatra da Americi treba "Novi New Deal", kao onaj T. D. Roosewelta iz 1933..
Neodrživost je, kad sagledamo to u cjelini proširujući političkoekonomsku analizu, uvijek paralelno ekonomska, socijalna i ekološka. Sve tri održivosti uvijek idu zajedno i uvjetuju jedna drugu - mogu se postići samo cjelovitim sustavom mjera. Ekonomisti kao Krugman (i recimo drugi nobelovac kojeg cijenim i pratim, Joseph Stiglitz) razrađuju ideje za promjenu svjetskog gospodarskog sustava, koji je u slijedećim desetljećima neminovan, ako želimo izbjeći globalnu krizu prema kojoj će čak i ona iz 1929., zajedno sa dva svjetska rata koja su je omeđila, biti dječja igra.
Post je objavljen 13.10.2008. u 19:00 sati.