slomljena.. neprospavana noć..
puna suza..
i bol.. prejaka bol..
više od dvije godine..
a tako sam ga voljela..
i još ga volim..
natečene oči..
od plakanja...
umor..
nisam mogla zaspati..
iako sam to željela..
zaspati zauvijek..
no nije bilo moguće,
nisam mogla dobiti ni minutu sna..
i nemam volje za hranom..
ne mogu se prisiliti da jedem..
jer sve sam mu dala..
nisam ostavila ni jednu stvar za utjehu..
ako nešto pođe loše..
i sada ne mogu..
treba mi utjeha..
treba mi hrabrost da se suočim..
sa novim danom..
ta hrabrost je nestala..
kako da dođem u razred i glumim da sam dobro..
kada nisam..
uništena sam..
i on je sjedio jednom za ovim kompjuterom za kojim sam ja sjedila..
i on je boravio u ovoj sobi..
kako će tek biti na mjestima gdje smo češće bili zajedno?
ja to neću moći..
ovoga puta ne..
ta prošlo je više od dvije godine..
i on mi je bio i dečko i najbolji prijatelj..
a sada ga nema..
tu za mene..
neće ga ni biti..
želim da bude sretan..
umrla bih za trenutak njegove sreće..
ali umrijet ću ako ga vidim s drugom..
i sinoć sam svima govorila da ću biti dobro..
ali neću..
ne mogu biti dobro..
ništa mi drugo nije važno..
što ću kada isplačem sve suze??
tko će me ugrijati kada mi bude hladno?
zašto sam mu morala dati sve?
sada prezirem i knjige..
o kojima smo nekada pričati..
knjige sam nekada najviše voljela...
ne želim razmišjati o budućnosti..
tako mi je svejedno što se može dogoditi na putu do škole..
da bar nestanem..
ovako me nikada nije boljelo..
a ja sam bila ta koja je govorila da sve mora završiti..
koja je pokušavala biti realna..
on je govorio o nekoj vječnosti..
gdje su sada njegove riječi?
u koje me je na kraju uvjerio??
zašto ih nema..??
sada kada su mi potrebne?
ta sve ću učiniti..
ovoga sam se puta spremna i poniziti za njega..
rekao je da je nestalo ono nešto..
to se i meni dogodilo...
puno prije..
no umjesto toga nečega..
te neke zaljubljenosti..
dobila sam puno teži teret..
mom je životu cilj postala njegova sreća..
voljela sam ga više od sebe same..
i sama sam kriva..
nisam mu to željela pokazati..
nisam nikome željela pokazati koliko sam slaba..
i koliko ga volim..
možda sam ga zato izgubila...
rekao je da smo mi dva različita svijeta..
zašto smo onda dobro funkcionirali zajedno??
u zadnje vrijeme ga nisam puno ljubila..
sada mi to fali..
danas ćemo se vidjeti..
želim mu dati neke stvari..
hoću li moći?
ne želim da vidi moje suze..
koje ne mogu zaustaviti od sinoć..
potrošila sam tri paketića papirnatih..
smočila jastuk..
i još uvijek teku?
ta odakle tolika tekućina u meni..
zlo mi je..
boli me sve..i tijelo..
poželim popiti šaku tableta da bol prestane..
možda i hoću..
no hoće li prestati??
željela sam se ozlijediti samo da mi tjelesna bol odvrati misli od unutarnje..
no sada me boli i tijelo..
zlo mi je od mirisa hrane..
zlo mi je od vode..
u što sam se to pretvorila?
i zašto??
on ovo neće čitati..
obećao je..
a morala sam nekome reći..
ima li smisla nastaviti pisati kada mi je život gotov?
moje tijelo je hladno..
i krv sporije teče mojim žilama..
samo su oči još žive..
no koliko dugo?
možda bih mogla nastaviti dalje..
da mu nisam dala sve..
a ovako..
kako ću??
što mi je ostalo osim suza??
oprostite zbog depresivnog posta..
Tišine više nema..
budite mi svi dobro..
Post je objavljen 13.10.2008. u 07:19 sati.