Pregled posta

Puhovski, Žižek

Kraj postkomunizma?

Žarko Puhovski


Riječ je, konačno, pala – i to riječ prvoga građanina globalne zajednice, faktičkoga predsjednika novoga (postkomunističkoga) svijeta. G. W. Bush je, naime, izrekao (začuđujuće jasnu) dijagnozu: “The market is not functioning properly”. Tržište, dakle, ne funkcionira kako treba, a Bush (i njegovi tekstopisci) točno znaju što tvrde; tržište im ne pruža ono što od njega očekuju. Stoga moraju (državno) intervenirati “protiv svojih prirodnih poriva”.

Time je na najvišoj razini autoriteta obnarodovan kraj desetljeće i pol recikliranoga Fukuyamina naprasnog ideologiziranja kraja ideologija posljetkom “poopćenja zapadne liberalne demokracije”. Jer, “prirodni je poriv” toga poretka stvari – kako je poznato – fundamentalno protivan državnoj (“vladinoj”) intervenciji (a naročito na razini od 700.000.000.000 dolara).

Jasno je, politički trenutak odlučno utječe na Bushovo postupanje – mogućnost sloma financijskoga tržišta u trenucima izjednačene trke predsjedničkih kandidata šest tjedana prije izbora svakako zahtijeva “odlučno djelovanje”. No, riječ je, uz to, i o svjetonazorski dalekosežnim pomacima – čak i ako se uzme u obzir Bushova notorna nepreciznost zbog koje njegove riječi (za razliku od djela) intelektualci često olako podcjenjuju kao programatske natuknice.

Nije pritom bitno djelatno demantiranje Fukuyame i njegovih epigona (dostatno je, primjerice, sjetiti se hrvatskih medija – pa i ovih novina – početkom devedesetih). Uostalom, Fukuyamine su teze o kraju povijesti posljednjih godina nedvojbeno bile sve manje interpretacijski atraktivne. Nasuprot popularnim binarnim pristupima, valja upozoriti na to da ni druga strana nije puno bolje prošla. Hardt-Negrijeva opreka Fukuyami živjela je – površna kakva već jest – od dovezne teze o “pravu na ponovno prisvajanje” (iza čega ostaje tek loša poezija u prozi, u stilu Paola Coehla, o “komunizmu, suradnji i revoluciji... u ljubavi, jednostavnosti i nevinosti”).
Nije Bushu, naravno, ni do kakva “ponovnoga prisvajanja”, nego do spašavanja poretka (a valjda ni revolucionarima “nevinost” više nije ideal).

No, spas je sada moguć tek nosivim načelima (globalno-liberalnoga) ustroja nasuprot. Utoliko je stari, posve prozaični Karl Marx bio – neovisno o proteku vremena – bliži istini; radi se o krizi koja nastaje pokušajem da se iz krize iziđe bez promjene sustava. Promjene sustava pak zasigurno neće biti (neovisno o nadama i strepnjama), ali njegova izvedba i – još više – svjetonazorsko opravdanje (legitimacija) jasno se mijenjaju. SAD je doživio da vodeći (tj. ne-alternativni) ekonomisti suho konstatiraju: “našoj je privredi potrebno upravo onakvo ponašanje kakvo zahtijevamo od zemalja u razvoju” (“medice, cura te ipsum”).

Socijalna osnova, kapitalizam, prema svemu sudeći, nije u pitanju (pa kriza najvjerojatnije ostaje permanentnom) – politička organizacija zajednice, liberalizam, mogla bi međutim biti. To i jest dugoročni problem – cijene nafte i hrane, neodgovorna cyber-egzistencija na svjetskim burzama i druge sastavine svjetske krize svakako daju povoda za brigu svima. Onima pak koji su (posebice nakon 1989./90.) tek pod protestom prihvatili svjetski kapitalizam kao nametnuto epohalno rješenje budućnost (bez revolucije) izgleda još težom – kapitalizam bez liberalizma doista bi mogao značiti globalnu moru; državno nadgledanu reprodukciju profita bez jamstava zaštite ljudskih prava.



To ti je politička ekonomija, budalo!

Slavoj Žižek


Nepravednom spašavanju velikih gazda svjetskih financija protive se i desni i lijevi populisti, ali ne znaju kako inače pomoći bogatima, a time i siromašnima.

Kod trenutačnih reakcija na financijsku krizu prvo upada u oči ono što je primijetio jedan od sudionika: nitko zapravo ne zna što poduzeti. Razlog je to što su očekivanja dio igre: kako će tržište reagirati ne ovisi samo o tome koliko ljudi imaju povjerenja u interventne zahvate, nego još više o tome koliko misle da će drugi imati u njih povjerenja - ne može se računati na učinak vlastitih intervencija.

Još davno je John Maynard Keynes to lijepo objasnio kad je burzovno tržište usporedio s glupim natjecanjem u kojem sudionici moraju od stotina fotografija odabrati nekoliko zgodnih djevojaka; pobjednik je onaj koji je odabrao djevojke izgledom najbliže općem mišljenju. Ne radi se o tome da se biraju djevojke koje su po osobnoj procjeni doista najzgodnije, pa čak ni one koje su prema prosječnom mišljenju najzgodnije. Stigli smo do trećeg stupnja gdje inteligenciju posvećujemo tome da predvidimo što će prema prosječnom mišljenju biti prosječno mišljenje. Zato smo primorani birati, iako ne raspolažemo znanjem koje bi nam omogućilo kvalificirani odabir ili, kako je to rekao John Gray, “prisiljeni smo živjeti kao da smo slobodni”.

Joseph Stiglitz nedavno je napisao kako je, unatoč tome što se ekonomisti sve više slažu da bilo kakvo spašavanje po Paulsonovu planu neće uspjeti, “za političare nemoguće da u takvoj krizi ne poduzimaju ništa. Stoga se možda moramo moliti da sporazum utemeljen na toksičnoj mješavini posebnih interesa, nepromišljene ekonomije i desničarskih ideologija, koja je i dovela do krize, može nekako proizvesti plan spašavanja koji funkcionira ili barem takav plan čiji neuspjeh neće nanijeti preveliku štetu”. Stiglitz je u pravu jer se tržište zapravo temelji na uvjerenjima (čak i uvjerenjima o tome što drugi vjeruju) pa kad se mediji brinu oko toga “kako će tržište reagirati” na spašavanje, to se pitanje ne odnosi samo na stvarne posljedice spašavanja, nego i na to do koje mjere tržište vjeruje da je plan učinkovit. Zato spašavanje može uspjeti čak i ako je ekonomski pogrešno.

Budući da nam se neprestano ponavlja kako su povjerenje i vjera od ključne važnosti, moramo se također zapitati koliko je panična reakcija američke vlade sama po sebi pojačala opasnost protiv koje se bori. Lako je uočiti sličnosti jezika kojim se služio predsjednik Bush u obraćanju američkoj naciji nakon 11. rujna i nakon financijske krize: kao da su posrijedi dvije verzije istoga govora. U oba je slučaja spomenuo prijetnju američkom načinu života te potrebu da se poduzmu brze i odlučne mjere kako bi se zaustavila opasnost. U oba je slučaja pozvao na djelomičnu suspenziju američkih vrijednosti (zajamčenih individualnih sloboda, tržišnog kapitalizma) da bi se spasile upravo te vrijednosti. Je li taj paradoks neizbježan?

Pritisak da se nešto poduzme ovdje je nalik praznovjernoj potrebi da napravimo određenu kretnju dok promatramo proces na koji nikako ne možemo utjecati. Nisu li naša djela često upravo takve kretnje? Stara izreka “Nemoj samo pričati, učini nešto!” jedna je od najglupljih stvari koje možemo izgovoriti, čak i kad se mjeri niskim standardima pučke mudrosti. Možda smo u posljednje vrijeme i previše toga činili, intervenirali, uništavali okoliš i sad je vrijeme da stanemo, razmislimo i kažemo nešto pametno. Istina je, često se o nečemu govori umjesto da se to i napravi, ali katkad radimo nešto da bismo izbjegli o tome govoriti i razmišljati. Kao što smo brzo u problem upucali 700 milijardi, umjesto da razmislimo kako je do njega došlo.

Svakako, ima dosta toga što bi nas u trenutačnoj zbrci moralo navesti na razmišljanje. Još 15. srpnja 2008. republikanski senator Jim Bunning napao je predsjednika Federalnih rezervi Bena Bernankea, tvrdeći da njegov prijedlog pokazuje kako je “socijalizam u Americi živ” jer Federalne rezerve žele biti regulator sistemskog rizika. Ali Federalne rezerve jesu sistemski rizik. Dati Federalnim rezervama više moći isto je što i klincu iz susjedstva koji vam je razbio prozor igrajući bejzbol na ulici, dati veću palicu i misliti da će to riješiti problem. Ponovno je napao 23. rujna kad je plan Državne blagajne za najveću financijsku operaciju spašavanja od velike krize tridesetih godina nazvao “neameričkim”.

“Netko mora preuzeti te gubitke. Možemo ili prepustiti onima koji su donosili loše odluke da snose posljedice svojih djela ili možemo rasporediti tu muku na sve ostale. A upravo to tajnik predlaže - muke Wall Streeta prebaciti na sve porezne obveznike. Masovna operacija spašavanja nije rješenje, nego financijski socijalizam i potpuno je neamerička.”

Bunning je prvi javno formulirao argumente koji stoje iza republikanske pobune protiv federalnog plana spašavanja, a koji su dostigli vrhunac odbacivanjem prijedloga za spašavanje 29. rujna. Argumenti zahtijevaju pobližu analizu. Uočite kako je otpor protiv projekta spašavanja formuliran terminima “klasne borbe”: Wall Street protiv Main Streeta.

Zašto bismo pomogli onima koji su odgovorni (novčari s Wall Streeta) i pustili da obični ljudi opterećeni hipotekarnim kreditima (na glavnoj gradskoj ulici) plate punu cijenu? Nije li to upravo ono što ekonomska teorija zove “moralnim hazardom”, što se definira kao “rizik da će se netko ponijeti nemoralno zato što ga osiguranje, zakon ili nešto drugo štiti od gubitka koje bi takvo ponašanje inače moglo prouzročiti”; recimo, ako sam osiguran protiv požara, manje ću paziti na protupožarne mjere (ili ću u ekstremnom slučaju čak osobno podmetnuti požar u poslovni prostor koji je osiguran za slučaj požara, a donosi mi gubitak.) Isto vrijedi za velike banke: nisu li one zaštićene od velikih gubitaka i u stanju zaštititi profit? Nije čudo da je Michael Moore već napisao pismo javnosti u kojemu je ocrnio plan spašavanja kao pljačku stoljeća, a upravo to vrlo neočekivano preklapanje ljevice s konzervativnim desničarima mora nam dati misliti.

Ono u čemu se slažu jest prezir prema krupnim spekulatorima i korporacijskim menadžerima koji zarađuju na rizičnim odlukama, ali su od neuspjeha zaštićeni “zlatnim padobranima”. Sjetimo se okrutne šale iz Lubitscheva filma “Biti ili ne biti”: kad ga pitaju o njemačkim koncentracijskim logorima u okupiranoj Poljskoj, nadležni nacistički oficir Erhardt odsječno odgovara: “Mi se bavimo koncentracijom, a Poljaci logoruju”. Ne vrijedi li isto i za stečaj Enrona u siječnju 2002., koji se može shvatiti kao svojevrsni ironični komentar pojma društvo rizika?

Tisuće zaposlenika koji su izgubili radna mjesta i ušteđevine svakako su bili izloženi riziku, ali bez istinskog izbora - rizik su doživljavali kao neumitnu sudbinu. Naprotiv, oni koji su imali uvid u rizike kao i mogućnost da interveniraju (top-menadžeri), umanjili su vlastite rizike tako što su prodali dionice i opcije prije stečaja, pa je dakle točno da živimo u društvu rizičnih izbora, no jedni (menadžeri s Wall Streeta) biraju, a drugi (obični ljudi koji otplaćuju kredite) riskiraju.

Je li, dakle, plan spašavanja doista “socijalistička” mjera, početak državnog socijalizma u SAD-u? Ako jest, to je vrlo neobična socijalistička mjera čiji primarni cilj nije pomoći siromašnima, nego bogatima, ne onima koji su posudili novac od drugih, nego onima koji su im ga posudili. U vrhunskoj ironiji, “socijaliziranje” bankovnog sustava u redu je kad služi spasu kapitalizma; socijalizam je loš, osim kad služi stabilizaciji kapitalizma. (Uočite paralelu s današnjom Kinom: isto kao što kineski komunisti rabe kapitalizam da učvrste svoju vladavinu, SAD rabi “socijalističke” mjere da stabilizira kapitalistički sustav.)

Ali što ako postoji “moralni hazard” ugrađen u temeljnu strukturu kapitalizma? Problem je, naime, što je to dvoje neodvojivo: u kapitalističkom sustavu blagostanje na Main Streetu ovisi o tome da Wall Streetu dobro ide. Stoga, dok republikanski populisti koji se opiru spašavanju postupaju pogrešno iz pravog razloga, pristaše spašavanja postupaju ispravno iz pogrešnog razloga.

Ako to izrazimo rafiniranijim pojmovima propozicijske logike, njihov je odnos netranzitivan: dok ono što je dobro za Wall Stret nije nužno dobro i za Main Street, Main Street ne može naprijed ako Wall Streetu ne ide dobro i ta asimetrija daje a priori prednost Wall Streetu.

Podsjetimo se na standardni argument “učinka kapanja” (teorije da se dobitak velikih prelijeva nadolje prema malima) koji se poteže protiv ujednačene distribucije novca kroz progresivno oporezivanje i slično: premda svi želimo da siromašnima bude bolje, kontraproduktivno je izravno im pomagati budući da oni nisu dinamični i produktivni element; potrebno je samo intervenirati kako bi se pomoglo bogatima da se još više obogate i profit će se automatski, sam od sebe, preliti i na siromašne. Danas to znači vjerovati da će se, ubacimo li dovoljno novca u Wall Street, novac s vremenom preliti i u Main Street te pomoći običnim radnicima i vlasnicima kuća.

Dakle, ako želite da ljudi imaju novca za gradnju svojih domova, nemojte ga dati izravno njima, nego pomognite onima koji im ga posuđuju. To je jedini način da se dođe do istinskog prosperiteta, inače se sve svodi samo na to da država dijeli novac potrebnima, a na račun onih koji stvaraju bogatstvo.

Ne smijemo olako odbaciti ovaj smjer razmišljanja kao licemjernu obranu bogataša. Problem je u tome što, dok god smo u kapitalizmu, u njemu ima istine: poticaj Wall Streetu doista će se odraziti na obične radnike. Zato demokrati koji su podržali operaciju spašavanja ne protuslove svojim ljevičarskim sklonostima.
Protuslove im samo ako prihvatimo premisu republikanskih populista kako su (nepatvoreni, autentični) kapitalizam i slobodna tržišna ekonomija pučka stvar koja pripada nižoj klasi, dok je državna intervencija strategija više klase za eksploataciju vrijednih radnih ljudi: kapitalizam protiv socijalizma isto je što i sukob običnih vrijednih radnika i elite više klase.

Ali nema ničega novog u velikim državnim intervencijama u bankovni sustav i gospodarstvo općenito. Sama je kriza njihova posljedica: kad je 2001. puknuo digitalni balon od sapunice, odlučeno je da se olakša dobivanje kredita kako bi se ekonomski rast preusmjerio u stambenu gradnju. Ako pogledamo šire i obuhvatimo globalnu realnost, vidjet ćemo da je tkivo međunarodnih ekonomskih odnosa istkano od političkih odluka. Prije nekoliko godina reportaža CNN-a o Maliju opisala je realnost međunarodnog “slobodnog tržišta”.

Dva stupa gospodarstva Malija su pamuk na jugu i stočarstvo na sjeveru, a oboje grca u problemima zato što zapadne sile krše ista ona pravila koja tako brutalno primjenjuju na osiromašene nacije Trećeg svijeta. Mali proizvodi pamuk vrhunske kakvoće, ali problem je u tome što američka vlada na financijsku potporu američkih uzgajivača pamuka troši iznose veće nego što je cijeli državni proračun Malija, pa nije čudo što se Mali ne može natjecati s američkim pamukom. Na sjeveru je krivac Europska unija: govedina s Malija ne može se natjecati sa subvencioniranim europskim mlijekom i govedinom.

EU svaku kravu subvencionira s oko 500 eura godišnje, više nego što je godišnji bruto proizvod Malija po stanovniku. Nije čudo što je ministar gospodarstva Malija komentirao: ne trebaju nam ni vaša pomoć, ni savjeti, ni predavanja o pozitivnom efektu ukidanja pretjeranih državnih regulativa, samo vas molimo da se držite vlastitih pravila o slobodnom tržištu i našim će problemima biti kraj. Gdje su u tome republikanski branitelji slobodnog tržišta? Nigdje jer je kolaps Malija realni pokazatelj što znači američki stav “prvo naša zemlja”.

To nedvojbeno pokazuje da nema neutralnog tržišta: u svakoj situaciji koordinate tržišne igre uvijek su regulirane političkim odlukama. Istinska dvojba nije, dakle, “državna intervencija ili ne?”, nego “kakva državna intervencija?” A to je prava politika: napor da se definiraju temeljne političke koordinate našeg života. Sve su važne političke teme na neki način nestranačke i tiču se pitanja: što je u biti naša zemlja?

Zato je rasprava o operaciji spašavanja istinska politika, u kojoj se donose odluke o temeljnim značajkama našeg društvenog i gospodarskog života, čak se mobilizira duh klasne borbe (Wall Street ili obični ljudi s kreditima? Državna intervencija ili ne?). Ne postoji objektivno, stručno gledište koje samo čeka da ga primijenimo - moramo zauzeti političku stranu.

McCain je 24. rujna privremeno prekinuo kampanju i otišao u Washington, objavivši kako je vrijeme da se zaboravi na stranačke razlike. Je li ta gesta doista znak pripravnosti da se okonča stranačka politika i da se zemlja stavi na prvo mjesto u rješavanju stvarnog problema koji se tiče svih nas, a ne samo “nas” protiv “njih”? Definitivno ne. Više je izgledalo kao da “McCain ide u Washington” u starom filmu Franka Capre. Politika je upravo napor da se definira taj “neutralni” teren, pa je McCainov prijedlog da pruži ruku preko stranačkih linija čista politika, politička poza, stranačka politika pod krinkom nestranačkoga, očajnički pokušaj da nametne svoju stranu kao univerzalnu i apolitičnu. Gora od stranačke politike samo je stranačka politika koja se pretvara da je nestranačka; takva politika još radikalnije isključuje protivnika nego uobičajena stranačka politika, budući da se nameće kao glas Cjeline, svodeći protivnika na glas posebnih interesa.

Zato je Obama bio u pravu kad je odbio McCainov prijedlog da se odgodi prva predsjednička debata i upozorio da je upravo zbog krize politička debata o tome kako kandidati namjeravaju pristupiti krizi još nužnija. Na izborima 1992. godine Clinton je pobijedio uz motto “To ti je ekonomija, budalo!” Na ovim izborima demokrati mogu pobijediti samo ako pošalju poruku “To ti je politička ekonomija, budalo!“ SAD-u ne treba manje politike, treba mu više politike.

Rješenje? Veliki njemački filozof idealist Immanuel Kant nije se suprotstavio konzervativnom sloganu “Ne misli, slušaj!” sloganom “Ne slušaj, nego misli!”, nego “Slušaj, ali misli!” Kad nas ucjenjuju stvarima kao što je plan za spašavanje ekonomije, moramo imati na umu da nas ucjenjuju u pravom smislu riječi pa se moramo oprijeti populističkoj napasti da iskalimo bijes i tako naštetimo sami sebi.

Umjesto nemoćnih bijesnih ispada, moramo kontrolirati ljutnju i pretvoriti je u hladnu odlučnost da mislimo, da mislimo radikalno, i da se zapitamo u kakvom to društvu živimo u kojemu je takva ucjena moguća.



Fűr Pooka

Post je objavljen 13.10.2008. u 00:18 sati.