Dragi neznanče…
Pišem ti u ove sitne sate, jer… jer misli me samo tebi vode…
Ne samo večeras, nego cijeli dan…
Pitanja me samo muče… jeli našem putu došao kraj? Jeli došao rastanak?
Mislim da ne…
Neznanče, što mi činiš? Zašto mi sve ovo radiš?
Zašto te je put odnio još dalje?
U sljedeće dane, mjesece, s kime ću razgovarati u sitne sate.. kome ću se obratiti kada mi je najteže?
Tko će me razumjeti?
Srećo moja, to si ti neznanče, sreća moja…
Kada mi osmjeh ode sa lica, ti mi ga vratiš….
Dok tebe nema tko će to činiti?
Rekao si ništa ne traje vječno, ali ja znam što hoće…
Praznina, ako te puti odvedu što dalje od mene…
Sjećanje će trajati vječno….
Ma gdje god bio, želim ti ugodne snove…
Znam da on to neće možda nikada pročitati, ali ipak… možda…
Jednom…
Naravno, i vama želim ugodne snove i ugodan početak novog dana…
Post je objavljen 12.10.2008. u 23:43 sati.