Zivot je kao klackalica,
u kojoj moramo
imati svoga para...

Inace sve
ostaje bez cara!

Trebamo se i
dizati i padati,
inace je dosadno,
cemu se nadati!?

Sjediti sam,
na cvrstome tlu,

dosadno je,
kao u zlu!


I tek kad
onaj drugi stigne,

pa nas spusti,
pa nas digne...


Tek tada
prava akcija krece,
i prikupljamo
djelice srece!

Vrijeme je
za vristanje i smijeh,
sve je nekako zabavno,
i mirise na grijeh!

Mozemo se
i udariti, i pasti,

ali bez svega toga,
ne bi mogli ni rasti!

I dok misli
u djetinjstvo lete,
u nama se budi
isto ono dijete!

Koje zeli samo
igru, zabavu i srecu,
pa ni ja od toga
odustati necu!

I posvuda i uvijek
cu traziti to isto,
ziveci djetinjasto,
blesasto, ali i cisto!




Uzivajuci u zivotu,
kao u parku,
loveci lebdece balone,

i pustajuci novu
papirnatu barku!


Skliznuti se toboganom,

potrcati, zadihati,
zavrtjeti se na vrtuljku,
klackati, zanjihati...


I tako stalno,
svakoga dana...
I nikada ne odrasti
- poput Petra Pana!


Post je objavljen 12.10.2008. u 22:31 sati.