Zivot je kao klackalica,
u kojoj moramo
imati svoga para...
Inace sve
ostaje bez cara!
Trebamo se i
dizati i padati,
inace je dosadno,
cemu se nadati!?
Sjediti sam,
na cvrstome tlu,
dosadno je,
kao u zlu!
I tek kad
onaj drugi stigne,
pa nas spusti,
pa nas digne...
Tek tada
prava akcija krece,
i prikupljamo
djelice srece!
Vrijeme je
za vristanje i smijeh,
sve je nekako zabavno,
i mirise na grijeh!
Mozemo se
i udariti, i pasti,
ali bez svega toga,
ne bi mogli ni rasti!
I dok misli
u djetinjstvo lete,
u nama se budi
isto ono dijete!
Koje zeli samo
igru, zabavu i srecu,
pa ni ja od toga
odustati necu!
I posvuda i uvijek
cu traziti to isto,
ziveci djetinjasto,
blesasto, ali i cisto!
Uzivajuci u zivotu,
kao u parku,
loveci lebdece balone,
i pustajuci novu
papirnatu barku!
Skliznuti se toboganom,
potrcati, zadihati,
zavrtjeti se na vrtuljku,
klackati, zanjihati...
I tako stalno,
svakoga dana...
I nikada ne odrasti
- poput Petra Pana!
Post je objavljen 12.10.2008. u 22:31 sati.