Znate li možda kada vam kažu da živite u oblacima?
Znate li možda kada vas netko prene iz vaših maštanja, razmišljanja?
Jeste li ikada izgubili pojam o vremenu, a samo ste bili u svojo zemlji mašte gdje je sve savršeno?
Ja jesam.
Bila sam tamo, možda čak i previše.
Česti sam posjetilac toga svijeta. Ima li štogod loše u tome?
Tamo je tako lijepo, tako savršeno...
Svaki sam dan tamo, ali svakim sam danom na nekom drugom mjestu.
Letim kao slobodna ptičica. Bež žure letim, imam ja vremena.
Želim vam predočiti taj svijet...
Želim vam ispričati priču...
************************
Sjedim na kameni, valovi zapljuskuju obalu svom svojom snagom. Vani je hladno, a ja sam bosa i zaogrnuta crnom čipkastom majčinom vestom koju je nosila u doba žalovanja za preminulom bakom. Iza mene, tipičan, primorski gradić. Ribari pletu svoje mreže, galebovi ispuštaju prodorne zvukove, miris ribe dopire iz obližnjih kamenih kuća.
Ustadoh. U nosnicama osjećam miris soli. Kapiljice vala koji je maloprije udario o stijenu, slijevaju mi se niz lice kao slane suze. Besciljno šećem pješčanom plažom. Ostavljam tragove svojih bosih stopala na pijesku. Društvo mi prvi samoća, moja stalna i vjerna pratilja. Samo besciljno šećem, osluškujem, noge me nose i nose...
Nisam umorna. Naprotiv, paše mi ta šetnja. ,
U daljini čujem zvuk falute i akustične gitare. Odličan duet! Noge mi idu u ritmu te glazbe. Opijena sam. Nije li to možda Handel, Mozart, Ravel?
Nije li?
Noga mi kuca ritam, tijelo oblikuje neke pokrete plesa. Možda valcera?
Da, možda valcera.
Noge bose, lice suho i blijedo, kosa miriše na sol. Samo se okrećem i plešem. Za mene nitko ne postoji. Sama sam na ovoj uvalici. Sami mir i tišina, i glazba po mom ukusu.
Zasmeta mi trepet galebovih krila, ali bišta strašno. Samo flauta, gitara i ja... i neka ljdska prilika s plavim očima u daljini.
P.S. Da li da nastavim s pisanjem te priče?
Pussa!
Post je objavljen 12.10.2008. u 21:38 sati.