Bilo je tu svega. Od neizmjerne sreće, mada smo udaljeni, i osjećaja da nam nema kraja, do dubokih kriza koje su se nakratko činile nepremostivim i početkom kraja. Bilo je par dana kada nam udaljenost nije bila problem, i unatoč njoj smo oboje blistali od sreće i ljubavi. A jedan dan nas je sustigao život, okomio se na nas, stavio pred nas nove prepreke i činilo se kao da im nema kraja, kao da smo osuđeni na to da vječno budemo razdvojeni. A to nas je dotuklo, dovelo do toga da se zapitamo možemo li dalje ovako, daleko jedno od drugog. Pokleknula sam. Da, i ja. Ja koja uvijek, baš uvijek vjerujem u nas. Nakratko sam izgubila nadu. Znam da ju je i on izgubio. Pitali smo se je li ljubav dovoljna da nas zadrži zajedno. I bila je. Nakon puno suza i tuge stvari su se popravile, a ljubav je preživjela. I ojačala. Sve je opet postalo sjajno i blistavo onog trena kad je saznao da dolazi kući. Vratila se naša radost. Sunce je opet zasjalo.
Čekala sam ga. Dva puna dana. Činila su se kao vječnost. Da je barem došao u zoru da nisam morala provesti sate i sate pune nestrpljenja i isčekivanja. Dan dug kao vječnost. Puno su mi pomogle frendice. Bile su sa mnom vani. Pričale su o uobičajeni stvarima, a sati kao da su letili. Došla sam na kolodvor. I napokon ga ugledala. Nervozno se šetkao. I ugledao me. Opet, kao da je prošla vječnost dok sam mu se približila. Želudac mi se počeo okretati, uhvatila me nervoza. Optužio me da sam ga se sramila, nije to mogao shvatiti. No sva ta želja u meni se skupljala i skupljala, a taj osjećaj ljubav me preplavio. I opet, približila sam mu se sa oklijevanjem. Kao da sam se bojala da će nestati ako dođem previše blizu. Zato sam stavila ruku na njegovo lice i pomilovala ga. Bilo je stvarno. Toplo, meko i gledalo je u mene. I tek tada sam poljubila te dugo željene usne. I one su bile stvarne. I uzvratile mi poljubac. Riječi nije bilo puno. Bile su suvišne. Stisli smo se jedno uz drugo i jednostavno uživali.
Proveli smo iduća dva dana skupa, bez razdvajanja. Bilo je super, baš onako kako sam željela. Napokon sam mu mogla biti blizu, staviti glavu na njegovo rame i osjetiti mir. Napokon sam mu mogla sjediti u krilu satima i maziti ga, ljubiti dok mu nisam dosadila, mada bi on to strpljivo podnosio (no znam ja da je to još uvijek za njega previše), obrisati zadnje tragove briga na njegovom licu i usrečiti ga. Baš onako kako sam htjela ovih dana, a nisam imala prilike. Jer baš mi je on najviše falio. I moja sreća. Ona koja se ne gasi kad je on uz mene. A onda sam ga opet morala pustiti doma. Opet sa malo suza, mada mi je govorio da ne plačem. Vratit će se nakon par dana. Ali srce mi se kida svaki put kada odlazi. Pa makar i na kratko.
Tražio me da ga čuvam, da se borim za njega i ne puštam ga od sebe. Obečala sam mu. Nije mi bilo teško, jer to mi je i bila namjera. Tražio me da mu obečam da ću ga uvijek činiti sretnim. Obečala sam mu. Nije to nešto u što mogu biti sigurna, ali potrudit ću se. Ne mogu mu obečati da mu se nikad više neće dogoditi nešto loše i da će sve biti lako, ali ja ću u tim trenucima biti uz njega. I nikad neću biti njegov razlog za tugu.
Post je objavljen 12.10.2008. u 18:13 sati.