Pregled posta

Hey narode!!! Nemam inspiracije da napišem post pa sam se odlučila objaviti svoju najnoviju priču...Priča je prepuna simbolike i vrlo je osobna, a nadahnuće za pisanje te pričice sam pronašla u jednom novom poznanstvu sa jednim veoma posebnim momkom, koji je ujedno i glavni lik te priče...

Put bez povratka

Osvanulo je još jedno svibanjsko jutro. Nestrpljivo probijanje sunčevih zraka kroz prozor moje sobe nije me uspjelo istjerati iz kreveta, tako da sam se jednostavno okrenula na drugu stranu i opet pokušala zaspati. Pokušaj je bio skoro pa uspješan, sve dok nisam čula neku poznatu pjesmu i njen početak – "It starts with why..."Tada sam shvatila da mi zvoni alarm na mobitelu, i brže-bolje se ustala ne bih li zakasnila u školu. Spremanje je bilo ekspresno, tako da sam na brzinu navukla svoju najdražu crnu majicu i traperice, a starke nisam uspjela ni zavezati. Dan je počeo loše, tko zna kako će završiti. Ta me misao pratila cijelim putem do moje autobusne stanice...U autobusu sam nastavila sa razmišljanjem jer put do Bjelovara u Čazmatransovom autobusu iz prošlog stoljeća traje poprilično. Što smo se više približavali Bjelovaru, to sam više osjećala hladnoću oko srca. Znala sam da ću sresti njega, njega koji je glavni razlog što iz dana u dan sve dublje tonem, i što sam već mjesecima u psihofizičkoj krizi koju bi jednostavno mogla nazvati depresijom. Iako su mi suze samo tako išle na oči, uspjela sam da ni jednu ne pustim jer ih je ionako previše zbog njega isplakano. Tad sam dala obećanje samoj sebi i Bogu da se više nikad neću zaljubiti jer više ne želim patiti.
Konačno smo stigli na ciljano odredište i uputila sam se prema školi. Na sreću njega nisam srela na kolodvoru. Kad sam ušla u razred, svi su krenuli prema meni, u tom trenutku mi ništa nije bilo jasno, sve dok mi nisu počeli čestitati rođendan. Bila sam iznenađena jer su se oni sjetili mog rođendana, a ja sam zaboravila na njega. Kad su mi svi čestitali, uputila sam se prema svojoj klupi da ostavim stvari, i ondje ugledala tortu na vrh klupe. Tada sam shvatila da se iza toga iznenađenja krije Megi jer tko bi se drugi i sjetio da ja postojim. U tom trenutku sam osjetila bar malo one iskonske sreće, koja me održavala na životu taj dan.
Kad sam došla doma, roditelji su me čekali za stolom, mrtvi ozbiljni. Pomislila sam da se nije što dogodilo. Kad sam prišla k njima, čestitali su mi rođendan, mada sam mislila da će zaboraviti jer obično zaborave. Zatim smo svi troje sjeli za stol i oni su mi priopćili jednu vijest. Tata je govorio:"Carmen, tvoja majka i ja smo primijetili da se u zadnje vrijeme čudno ponašaš i da si bezvoljna, pa smo ti za tvoj 16. rođendan odlučili pokloniti nešto nematerijalno, nešto što bi moglo popraviti tvoje emocionalno stanje." Onda se ubacila mama:"Znamo koliko voliš Ogulin i sve što ima veze s njim, tako da smo nazvali tvog strica prije par dana i dogovorili se s njim da ako hoćeš možeš živjeti kod bakine sestre, ona je ionako sama i dobro bi joj došlo društvo, a znaš i sama da tebe voli više od ičega." Počela sam plakati od sreće, nisam znala kako da im zahvalim. Zatim je tata opet počeo:" Kćeri, znaš da te volimo i da nam je tvoja sreća najvažnija. A i pretpostavljali smo da ćeš pristati pa smo te već ispisali iz bjelovarske gimnazije i krećeš od ponedjeljka u Gimnaziju "Bernardina Frankopana" u Ogulinu."
Slijedećeg jutra sam ustala nekako sva puna života i sa osmijehom na licu otišla u školu. Ništa mi nije moglo pokvariti moje raspoloženje, sve mi je bilo ravno. Objasnila sam sve svojima u razredu, i oprostili smo se na primjeren način, s malo suza, malo smijeha i pjesme. Na licima nekih se vidjelo da im je žao što odlazim, a neki su to dočekali s oduševljenjem. Ja sam se osjećala kao nikad u životu jer sam konačno dobila priliku da se riješim ovog starog života i ponajviše one ljubavi koja mi je iz dana u dan uništavala život. Konačno vikend, vrijeme za mene. Počela sam pakirati svoje stvari, i ubrzo sam bila gotova tako da mi je ostalo još malo vremena pa sam se otišla oprostiti i pozdraviti s mojom najboljom prijateljicom Ivonom. Jedino mi je zbog nje bilo žao što odlazim jer je ona bila jedina osoba u ovom užasnom i nemoralnom svijetu koja me shvaćala. U nedjelju, rano ujutro krenuli smo na put. Konačno sam išla onamo kamo pripadam, u grad mojih predaka, u mjesto koje mi je bilo sve na svijetu. Ogulin je bio sve što sam ikad voljela i trebala, on je bio moja duhovna hrana i snaga za dalje. Kad smo konačno došli u Ogulin i kad sam ugledala tablu na kojoj je pisalo Ogulin, osjetila sam kako mi se duša od nečeg oslobodila, od svih loših utjecaja koji su me pratili cijeli moj život. Bila sam ponovno rođena, bezgrješna.
Bakina sestra nije živjela baš u Ogulinu, već u jednom mjestu - Turkovićima Ogulinskim, koji su od Ogulina udaljeni par kilometara. Konačno smo došli. Kad sam se smjestila, oprostila sam se s tatom i on je otišao. Današnji datum ću pamtiti kao početak svog životnog puta.

* * *

Došao je i taj ponedjeljak, dan kada krećem u novu školu. Idilu današnjeg dana mi nije mogao pokvariti ni Čazmatransov autobus kojim sam putovala do škole i koji je bio čak u malo boljem voznom stanju nego oni u Bjelovaru. Evo me pred gimnazijom "Bernardina Frankopana", to je zgrada koja će osjećati moje koračanje još 2 godine. Otvorila sam ona velika vrata i ponosno ušla u školu. Od prvog trenutka sam osjećala povezanost s tom školom, a jedan od razloga je bila moja učionica gdje je bio kabinet biologije, a biologija je bila moja druga ljubav.
Upoznala sam se sa svojim novim razredom i osjećala se po prvi put prihvaćenom, a i razrednica mi se odmah svidjela i samim time što je predavala biologiju.
Kako su dani prolazili, ja sam bila zadovoljnija sama sobom i zavoljela sam ljude oko sebe.
Na kraju tjedna sam odlučila otići sa svojim prijateljima iz susjedstva na kupanje na obližnju Dobru. Iako je bila sredina mjeseca svibnja i rijeka je bila još dosta hladna za kupanje, nama to nije smetalo, i proveli smo zaista lijepo vrijeme zajedno.
Krajolik je bio tako idiličan kao u onim pastirskim romanima. Dobra je tiho tekla i prelijevala se preko slapića, a pogled na ogulinskog diva, na Klek je bio bajkovit i veličanstven. U tom kraju sam našla dugo tražen unutarnji mir i izgubljenu inspiraciju, tako da sam opet počela pisati.


* * *

Jednog dana kad sam čekala autobus na kolodvoru, opazila sam jednog mladića. Na prvi pogled njegova pojava mi se učinila savršenom. Ali uspjela sam odvratiti misli od njega zbog onog obećanja. Nije ga bilo par dana u autobusu i već sam skoro zaboravila na njega i na njegove divne plave oči. Koliko sam voljela petak jer je zadnji dan u školskom tjednu, toliko sam ga i mrzila jer je tada bila strahovita gužva u autobusu. Uspjela sam se probiti kroz tu gužvu i zauzeti si mjesto. Smjestila sam se u ne tako udobno sjedalo i počela čitati jednu vrlo zanimljivu knjigu. Nisam pročitala ni prvu stranicu do kraja, kad sam čula da mi se netko obraća:"Oprosti, je li ovdje slobodno?" Podignula sam glavu i ugledala njega, to predivno biće plavih očiju iz kojih je isijavala neopisiva toplina. Na trenutak sam ostala skamenjena, ali ubrzo sam odgovorila:"Da, slobodno je." Sjeo je pored mene, i vidio što čitam pa je rekao:"Hm, to je odlična knjiga! By the way, ja sam Mathias, drago mi je" i pružio mi ruku."Ja sam Carmen, i meni je drago", odgovorila sam i pružila mu ruku. U trenutku dodira moje i njegove ruke osjetila sam neku čudnu povezanost, neki čudan osjećaj. Odmah mi se svidio iako to nisam htjela. Upustili smo se u razgovor, ponajviše o školi. On je bio 2. razred iako smo bili isto godište, čak je bio nekoliko dana stariji od mene. Ubrzo je morao izaći, živio je u Puškarićima, što je od mog mjesta udaljeno možda 2 km.
Kako su dani prolazili, nas dvoje smo se bolje upoznavali i uvidjela sam da smo dosta slični.
Svaki dan smo sjedili zajedno kad smo išli u školu i na povratku iz nje. Što smo više vremena provodili zajedno, to mi je sve više nedostajao kad nismo bili zajedno. Dogodilo se ono što sam si obećala da se više ne smije dogoditi – zaljubila sam se. Poznavali smo se tek nekoliko tjedana, a ja sam imala osjećaj kao da ga poznajem iz prošlog života, kao da mi se on već dogodio, on je bio moj deja vú. Napokon sam naučila što znače riječi sreća i ljubav. Kad sam bila s njim, ništa mi drugo nije bilo važno.

* * *
Prošlo je neko vrijeme, ali naš odnos se nije mijenjao. I dalje smo bili prijatelji, štoviše ponajbolji. Ja sam osjećala potrebu da mu sve kažem, ali bila sam svjesna toga da ako mu kažem što osjećam prema njemu, sve će se promijeniti, više nećemo biti prijatelji. Jer sam nekako u sebi osjećala da on ne gaji nikakve osjećaje prema meni, osim prijateljskih, i nije pokazivao nikakve znakove kojima bi mi mogao prikazati da li osjeća nešto više od prijateljstva. Opet se vratilo sve ono od čega sam pobjegla, onaj strah od zaljubljenosti, ona tjeskoba što mi je proždirala dušu iz dana u dan. Opet sam pala u ono psihofizičko stanje zvano depresija, ali ovoga puta je bilo drukčije. Nisam ni suzu pustila zbog njega, a utjehu sam tražila u pisanju i čitanju. Zatvorila sam se u sebe, isključila se iz društvenog života. Toliko me sve to boljelo da sam postala autodestruktivna osoba, počela sam se ozljeđivati. Uza sebe sam uvijek imala skalpel tako da kad bih zapala u krizu, počela bih se izrezivati, uglavnom podlaktice, tek toliko da vidim krv kako teče, ne pokušavajući je zaustaviti. Jednom sam pokušala prerezati vene, ali nisam bila dovoljno hrabra pa sam samo u tom naletu prerezala kožu blizu vene, ali dosta duboko tako da sam veoma teško zaustavila krvarenje. Posljednji put kada sam se "igrala" sa skalpelom sam urezala slovo "M" na zapešće lijeve ruke, tako da taj ožiljak nosim na sebi cijeli život i da me bolno podsjeća koja je cijena nesretne ljubavi.
Svakodnevni susreti s njim su bili previše bolni. Shvatio je da se nešto događa sa mnom jer sam izbjegavala svaku moguću komunikaciju s njim, ali ja sam mu uvijek odgovorila da mi nije ništa.
Kad sam se jedan dan vratila iz škole, otišla sam do Dobre, jer je to bilo najbolje mjesto za razmišljanje. Sjela sam na obližnji kamen i blijedo gledala kako rijeka teče bez prestanka. Počele su mi se vrtjeti po glavi razne misli. Tad sam shvatila da više ne mogu tako živjeti, da me sve to previše boli. Prisjetila sam se jedne legende koju mi je baka pričala kad sam kao mala prvi put posjetila Ogulin. Legenda je govorila o mnogim djevojkama koje su bile nesretno zaljubljene i svoj su život svršile tako što su se bacile u Đulin ponor. Prva djevojka koja je to napravila bila je Đula pa se stoga ponor nazvao po njoj, a ostale su nastavile slijediti njezinu tradiciju, koja se nastavila sve do današnjih vremena.
Odlučila sam napisati pismo Mathiasu u kojem ću mu sve objasniti.
Cijelu noć sam smišljala prikladne riječi kojima bih mogla najbolje opisati to što osjećam. Konačno sam napisala to svoje "oproštajno" pismo:

Najdraži Mathias,

Mnogo je toga što ti želim reći, ali ne znam otkud da počnem. Pa pošto ovo pismo označava kraj svega, počet' ću od početka. Onoga dana kad sam te prvi put ugledala, vidjela sam prekrasno biće, i zaljubila se u tebe na prvi pogled. Znam da sad kad ovo čitaš nije ti svejedno i tko zna što misliš o meni, ali meni se ovo činilo kao najispravniji postupak. Ja sam velika kukavica, najveća na svijetu jer ti ovo nisam mogla reći gledajući te u tvoje prekrasne nebesko plave oči.
Volim te, Mathias! Volim sve što ti jesi. Ali moja ljubav je toliko jaka da nisam imala snage boriti se za nju pa sam stoga odlučila odustati od svega pa tako i od nje.
Sad kad ovo čitaš mene više nema, tako sam odlučila jer sam te previše voljela, i jednostavno više nisam smogla hrabrosti ići dalje i boriti se sa svakodnevnom patnjom.
Samo ti želim da svoj život proživiš najbolje što možeš i da budeš sretan.
I nemoj nikad zaboraviti da sam te voljela više od ičega na svijetu, i molim te oprosti mi.

S ljubavlju, Carmen



* * *

Još je jedno jutro svanulo, najljepše dosad. Buđenje je bilo tako divno, iako za mene posljednje na ovom svijetu. Ustala sam se iako je tek zora bila svanula. Otišla sam posljednji put do svoje Dobre, ispričati joj sve. Na povratku sam se posljednji put poklonila Kleku, divu koji ponosno pazi svoje Ogulince. Već je bilo vrijeme da pođem u školu. Nabacila sam na sebe svoju najdražu crnu odjeću, na kapke nanijela crno sjenilo i pri izlasku iz kuće snažno zagrlila i poljubila tetu.
Za nekoliko trenutaka je stigao autobus, ranije nego obično. Ubrzo smo stigli do Puškarića, gdje je ušao Mathias, koji je bio jedino svjetlo u tom mračnom svijetu prepunom grijeha. Pozdravio me kao i obično i sjeo pored mene. Iz njega je zračila neka posebna, neopisiva toplina, a ja sam se osjećala tako hladno i bezosjećajno. Dala sam mu pismo i rekla mu da ga smije pročitati tek kada dođe doma. Rekla sam mu da je to oproštajno pismo pošto je ovo možda posljednji put da se vidimo jer ja odlazim iz Ogulina na jedno duže putovanje. Ništa mu nije bilo jasno, ali sam mu rekla da je presloženo da mu objašnjavam i da mu je u pismu objašnjenje. Kad smo došli do škole oprostili smo se. Snažno smo se zagrlili i poljubila sam ga u obraz. "Zbogom Mathias, i drago mi je što sam upoznala nekog poput tebe. Čuvaj se!", rekla sam mu, a suze su mi samo tekle niz lice. Okrenula sam se i pošla na drugu stranu, a on je zbunjeno stajao i vikao:"Stani Carmen, čekaj!", ali ja sam samo spustila pogled i nisam zastajala nego krenula ravno prema crkvi Sv. Križa. Otišla sam se posljednji put ispovjediti iako sam bila svjesna toga da mi to ništa ne vrijedi jer ću ionako počiniti smrtni grijeh. Toga dana sam odlučila preskočiti školu i obaviti posljednje stvari na ovom svijetu. Stoga sam otišla do obližnje cvjećarnice i kupila buket bijelih ruža, te se prvim autobusom odvezla do Trošmarije. Ondje sam otišla na grob prabake i pradjeda te ostale bakine porodice s nadom da ću uskoro biti s njima. Otišla sam i u Bartolović selo, rodno selo moje bake, da posljednji put s mosta vidim svoj ponosni Klek i svoju hladnu Dobru kako teče u nepovrat. Pričekala sam slijedeći autobus i odvezla se natrag do centra Ogulina. Otišla sam na Đulin ponor i satima promatrala tu dubinu i krš. Pošto se već bližilo ljeto, Dobra je bila presušila pa mi je bilo jasno da mi nema spasa ako se bacim. Već se smračilo i nigdje nije bilo žive duše. Odlučila sam nazvati roditelje da im posljednji put čujem glas. Javila se mama i jedva sam nešto progovorila: Mama, tata, volim vas!" i prekinula sam. Popela sam se na ogradu mosta i moje posljednje riječi su bile:"Volim te, Mathias!". Tada sam skočila u nepovrat...


* * *



Vrijeme je večernjeg Dnevnika, vrijeme kada u kući obitelji S. potpuno zavlada tišina tako da se ne čuje ni zujanje muhe, da otac ne bi slučajno propustio politička izvješća. "Tišina, počinje!", derao se na najmlađeg sina.
Slijedile su prvo vijesti iz crne kronike. "Dobra večer dragi gledatelji, gledate Dnevnik...Jutros rano je u Ogulinu slučajni prolaznik opazio nešto na dnu Đulina ponora. Nakon policijskog očevida ispostavilo se da je to tijelo djevojke otprilike stare 16 godina. Identitet još uvijek nije utvrđen jer je truplo u jako lošem stanju, ali najvjerojatnije je djevojka počinila suicid jučer u večernjim satima. Nagađaju se razlozi njezina suicida pošto je taj ponor poznat po mnogim suicidima mlade populacije, a glavni razlozi su bili uglavnom nesretna ljubav...I dalje raste broj samoubojstava u Hrvatskoj i to uglavnom tinejdžera. Dokad će rasti te crne brojke?.." U jednom trenutku je zazvonio telefon, i otac se javio. Zvala je bakina sestra:"Carmen se nije vratila doma sinoć, i nema je nigdje..." Otac je ispustio slušalicu iz ruke jer mu je nešto probolo srce, shvatio je da je njegova Carmen mrtva...


* * *

Cijeli život provedemo u potrazi za savršenstvom, ali na njega imaju pravo samo oni koji su to zaslužili.
Njeno savršenstvo je bio Mathias, ali sudbina i Bog su odlučili da ga ona možda ne zaslužuje, pa se odlučila suprotstaviti svemu u što je vjerovala, samo da više ne pati.
Zauvijek je nestalo ono što joj je Bog dao bezuvjetno-njen život, i ona je zauvijek otišla na put bez povratka...




Post je objavljen 12.10.2008. u 17:29 sati.