Jabuka jedna neobrana
jos se drzi na grani.
Tako je zrela,tako socna,
da oci,naprosto,mami.
Nitko ne gleda otpalo voce,
nogama gaze po njemu.
I svi se upinju,svi imat hoce
tu sladost osamljenu.
Palo je lisce.Pale su kise.
I snijeg vec po njoj pada.
A ona blista u goloj krosnji
ko sunce iznad grada.
O,sto li misli u svojoj ljepoti
ta zavisti crvena meta?
Mozda njena nebeska rumen
doziva utrobe cvijeta.
Penju se djeca.Klipaju starci.
Vjetru se rose zubi.
Jos nitko ne prodje,a da se na nju
kamenom ne baci grubim.
I svijet se kupi.Rukave suce.
-Tresite!-naredjuju vlasti
A ona stoji,zrak zarom boji.
Niti ne misli pasti.
Padose sjekire.Padose rijeci.
Uz krik se stroposta deblo.
I gle,sve oci padose k zemlji,
a jabuka pade u nebo.
Post je objavljen 12.10.2008. u 00:17 sati.