Kao što sam i rekla, ponovno sam po stodvadesetsedmi put ostala slomljena srca. Ponovno je još jedna osoba otišla s drugom osobom, a ja sam ostala slomljena i u boli. Prekratko je trajalo da bi me zaista boljelo, ali ipak boli. Ne zbog njega samog već zbog toga što su mi ponovno otvorene koje su taman počele zacijeljivat. Muka mi je od uzaludnog pokušavanja i stalnog gubljenja. Ne mogu više podnijeti to da su uvijek svi s nekim a ja stalno sama. ALI STALNO SAMA!!!! Dosta mi je samoće i beskrajne tuge. Nema ničega. Samo osjećaj bezvrijednosti i mizernosti.
Više nisam ona ista Marija. Baš kad sam pomislila da samo dotaknulo dno svih dna netko me još više srozao u ponor. Cijelu noć sam plakala. Toliko sam ispustila gorkih suza da sam pomislila da više nikada u životu neću proplakati. Sada sam potpuno nova osoba. Mračnija, gora, nova Marija. Prvi put sam se ozbiljno i istinski zapitala: ''Koja je moja svrha na ovom svijetu? Vrijedim li ja uopće ikoga ili ičega?'' Vjerovatno mi ono Više Bezosjećajno Biće (poznatije kao Bog) pokušava pokazati da se prestanem lažno nadati i da jednostavno odustanem. Vjerovatno Je u pravu. Vjerovatno bih trebala odustati. Od svega.
Ali neću. Baš neću uz inat. Dignut ću glavu visoko i prkosno reći: ''Jebite se svi. Ja vas ne trebam. Odjebite iz mog života''. Jebiga. Bit će užasno teško. Ali moram. Moram prkositi jebenom životu. ŽIVOT JE KUČKA ALI JA ĆU BITI VEĆA.
Za kraj: moja najdraža pjesma... Svakako poslušajte i pogledajte!! FKT ZAKOOOON!!! A što je najbolje, opisuje točno onako kako se sad osjećam...
Post je objavljen 11.10.2008. u 22:19 sati.