Da, nije me bilo oko mjesec dana. Imam izlika. I previše njih. U školi nas već sad tlače ko nikad dosad, a i kad imam slobodnog vremena radije ga iskoristim za druženje s prijateljima ili neki izlazak. Na internetu sam rijetko. Ponajviše zato jer mi pet ne radi internet na laptopu, a ne volim koristit ovaj drugi komp.
No uglavnom... Imam još izlika.. Nemam o čemu pisati, a i većina ostalih koje čitam ima istih problema s nedostatkom vremena kao i ja...
No evo... Pomislila sam da bih mogla odvojiti pokoju minutu i napisai post...
Kod mene se ništa posebno ne događa. Osjećam da ponovo polako upadam u depresivnu kolotečinu.. Kao prošle godine.. Po cijele dane nešto radim.. A kada ništa ne radim uguram slušalice u uši i legnem u krevet. Uz glazbu se mogu bar malo opustiti.
Osjećam se poprilično čudno. Nakon doista dugo vremena nitko mi se ne sviđa. Čudno mi je to. Nemam koga gledati u školi.. Nemam se zbog čega živcirati... Pa se živciram radi još banalnijih gluposti... Što je totalno glupo.
Imam potpuno krivi pogled na svijet. I svjesna sam toga. Meni je čaša uvijek poluprazna. Ne znam dali sam o tome već pisala u nekom postu. Neki su ljudi sretni kada nemaju nekog razloga da budu nesretni, a ja sam nesretna onda kad nemam zašto biti sretna. Kako sam samo glupa.
Kako nemam razloga da budem sretna?
Imam prekrasne prijatelje koji su stvarno uvijek tu kad ih trebam. Imam prekrasne roditelje koji mi daju sve što mogu. Najvrjednije od toga nije mi ono materijalno nego njihova podrška. Uvijek znati da će stati iza tebe pa ma što napravila.. Neprocijenjivo.
Imam sređenu obiteljsku situaciju. Nema rastava, nema svađa... Oko mene ima i previše primijera djece pogođene tom katastrofom.
U materijalnom smislu imam i više nego što mi treba.
Zdrava sam. I zdravi su moji bližnji.
Kada malo bolje razmislim, nemam ni jedan ozbiljan razlog da budem nesretna.. Ima toliko ljudi koji nemaju ni upola toliko razloga za sreću kao ja. A opet sam takva. Moram to promijeniti.
Razmišljala sam malo.
Okružena sam prijateljicama koje sve snage ulažu u pronalaženje nekog dečka. Naravno, ne bilo kojeg. Svi mi imamo viziju savršenog dečka. Nešto najbliže tome je Edward.. Ali da li je to realno? Da li uopće postoji neka osoba zbog koje vrijedi toliko patiti? Da li uopće postoje srodne duše? Vrijedi li ih uopće tražiti?
Ili mi svi zapravo maštamo o nečemu što ne postoji. Pa kada i mislimo da smo dobili ono što smo toliko željeli najčešće shvatimo da smo težili krivoj stvari. Da nije bilo vrijedno toga. I svaki put kad nas okrutna realnost kao kanta hladne vode opali u lice pokolebamo se. Ili malo razmislimo. Neki nešto nauče, a neki ne.
I ja sam dosada toliko puta mislila da sam na pragu nečega što sam toliko željela. Svi su me uvjeravali da ćemo mi biti zajedno. Jeii. Na kraju ili od toga na kraju ništa nije bilo ili sam shvatila da on uopće nije onakav kakvim sam ga smatrala. Mislilm da sam o tome već pisala prije nekoliko postova. No nije ni bitno.
Aha. Naslov. Vjerojatno niste primijetili, ali naslovi mojih postova su zapravo imena pjesama. Uglavnom su to pjesme koje me trenutno obuzimaju. Evo jedne od njih.When I need you. 30 godina stara pjesma. A opet je tako savršena. Što se sve promijenilo od 70-ih godina.. Imamo mobitele. internet, nabrijane aute.. Toliko toga se promijenilo. U fizičkom smislu. A što se promijenilo što se tiče ostalih stvari?
Tada su ljudi ratovali. I dalje ratuju. Tada su postojali siromašni i bogati. Kao i danas.I tada su ljudi voljeli. I danas mnogi vole. I tada su mnogi patili. I danas mnogi pate.
Na engleskom smo prošli tjedan pričali o Bob Dylanu. Vjerojatno ste čuli za njega. Popularan u vrijeme naših roditelja. Slušali smo 1 njegovu pjesmu.. Blowing in the wind.. Uglazbljena je totalno bezveze.. Barem za današnje poimanje.Ali tekst pjesme je savršen. Zašto sam to uopće spomenula?
Jer tekst pjesme najbolje opisuje koliko su svi problemi na ovom svijetu ostali isti. Ništa se nije promijenilo.
Barem ne u globalu.
Sad ću biti totalno dosadna. Sigurno ste čuli za ubojstvo Ivane Hodak. Svi bruje o tome. Pol ministarstva otpušteno...
Ko da je ovima u vladi te sada došlo iz dupeta u glavu da nije sve tako rozo. A to što skinsi i ostatak bandi u Zg-u svaki tjedan pretuku desetke ljudi. Ma koga briga. Ti dečki nemaju tateke i mameke koji su uvaženi građani, tj. doktorčeki ili odvjetnici. Ko ih jebe.
Prije koji tjedan, onaj vikend kad je bila Noć gutača reklama, bila sam s frendicama u Zg-u. Frendica je slavila rođendan. I oko 8, pol 9 smo krenule na Gornji grad.. I dočekao nas je stampedo klinaca ko mi koji su se strčali dolje svi u strahu. Ništa nam nije bilo jasno. Dok nisu doše 2 mrcine. Skinsi. Ispred nas hodaju dečko i cura. U pol sekunde su mu razbili nos. I šta će on jadan. Mogo se sam okrenut i otić da mu još i curu ne natuku. I sad nek mi neko kaže da je to OK. Da izađeš van s dečkom i moraš se molit da ga na kraju večeri doma vratiš u jednom komadu.
No uglavnom.. Sad sam stvarno malo već pretjerala.. Sigurna sam da nitko ovo neće čitati. ovaj će post tu vjerojatno biti neko vrijeeme.. Sigurno koji tjedan...
Idem ja sada...
puSSa..
Post je objavljen 11.10.2008. u 15:29 sati.