Zašto smo mi onaj dan, 8. listopada 1991. godine, kada smo u Saboru raskinuli sve veze s bivšom državom nazvali danom neovisnosti? Više puta se zabunim pa kažem „nezavisnosti“ što me odmah zgrozi jer se tako zvala i ona Nezavisna Država Hrvatska koja je bila nezavisna upravo toliko koliko je ova neovisna. Ni u kom slučaju mi nemojte imputirati da ih svrstavam pod ikakav znak jednakosti. Ova „neovisna“ stvorena je ipak na demokratski način ugrađujući u svoj ustav i zakone humane elemente za razliku od one fašističke. Ona se ne može uspoređivati ni s komunizmom, mada neki pokušavaju izjednačiti fašizam i komunizam. No, ne vjerujem da itko osim dijela klera nasjeda na tu „foru“. A upravo bi kler morao biti taj kojemu je komunizam na srcu jer je i Isus, zvan Krist, bio komunist. Upravo se fašizam kosi sa svim zapovijedima božjim, dok je marksistički komunizam potirao samo prvu, šestu i devetu. Ima još jedna razlika između tih kapitalističkih i komunističkih poredaka; ovaj prvi obično bi se trebao uspostavljati više demokratski, a komunizam je došao revolucijom. No, zar se i danas u svijetu do „blagostanja“ i „mira“ ne dolazi isključivo ratom!
No, bilo kako bilo, činjenica je da je toga dana proglašena samostalnost Republike Hrvatske, a da je priznanje uslijedilo kasnije, dok je stvarna uspostava suvereniteta nastupila okončanjem rata i mirne integracije istočnoga dijela zemlje. Obranu samostalnosti Hrvatske u Domovinskom ratu preuzeo je narod Hrvatske svojim tijelima i Hrvati iz dijaspore novčanom potporom, a ne HDZ kako to žele naglasiti bez imalo srama tadašnji i današnji hadezeovci.
A kakvu to Hrvatsku imamo danas? Bijednu, rekao bih, zlosretnu, korumpiranu i mafijašku. Ona je, kako je to simbolički, i proglašena u podzemlju Zagreba pa u tom smislu djeluje i danas. K tomu je još i nacionalistička što je jednako zlo kao i korupcija. Nacionalizam i jest bio pravi pokretač tzv. neovisnosti od Jugoslavije isključujući bilo kakvo drugo racionalno rješenje. Jer osim rata bilo je niz drugih rješenja, ali rat je pogodovao mnogima. Mnogi bi i danas ratovali radije nego ušli u EU.
Evociram sada izjavu bivšeg premijera Nikice Valentića na sam ovogodišnji Dan samostalnosti na Radio Sljemenu, koji razmišlja ovako: Hrvatska bi i s Jugoslavijom ušla u Europsku uniju, ali kada bi se EU raspala Hrvatska bi ostala u Jugoslaviji, a ovako će izaći kao Hrvatska. To je povijesna činjenica!?, rekao je. Kao da se nakon takvog scenarija i europske uljuđenosti koju bi stekli ne bi mogli rastati bez mržnje, pljačke i rata! I koliki je Valentić optimist koji je ovu Hrvatsku vodio u EU na način da je razmišljao kako će se ta ista EU uskoro raspasti i ostaviti Hrvatsku u Jugoslaviji. Pa zar to nije gore i od mafije. Mafiju, ako želimo, možemo spriječiti, ali naš mentalni sklop ne možemo izmijeniti.
Međutim, ta Hrvatska, ma koliko bila nezavisna, neovisna i samostalna, ne može opstati jer u njoj nema dovoljno Hrvata. Možemo se mi deklarirati na Velike i Male, ali domovinu takvi ne mogu trajno baštiniti. Ne može se od nje živjeti; živjeti treba od rada, a ne od pljačke domovine i eksploatacije radnika. Uostalom, domovinu treba voljeti zajedno s njenim svekolikim pučanstvom, kako bi rekao otac nacije. A takvih ljudi mi u Hrvatskoj nemamo za kritičnu masu.
Ova država danas uhljebljuje one ljude koji su prije 1990. godine kao desničari u emigraciji živjeli od raznih fondova s ustaškim predznakom i nekadašnje ljevičare u Hrvatskoj koji su se dodvoravali prosrpskom establishmentu, a početkom devedesetih prešli u HDZ. Među rijetkim Hrvatima koji su sačuvali obraz bio je Ivica Račan. On je spasio Hrvatsku od Miloševića, ali i od tuđmanizma. Po HDZ-u ne bi bili na popisu za ulazak u EU, a niti ćemo u nju ući s HDZ-om. Jer Europi ne treba država čija vlast koketira s mafijom, jer unutar te asocijacije nema više stvarnih granica. Europi ne treba svježa mafija.
Post je objavljen 12.10.2008. u 07:00 sati.