Doista, tko god ište, prima;
i tko traži, nalazi;
i onomu tko kuca otvorit će se.
Lk 11,10
Isusova je riječ: "I ja vam kažem: Ištite, i dat će vam se!
Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se!"
Moli! U kojem bi ti svagdanjem pothvatu
netko mogao dati veće jamstvo da ćeš uspjeti. (Put 96)
Ovo je moj jučerašnji izbor molitve, ali i izvrstan uvod za opis mojih doživljaja iz Taizea. Makar je prošlo već nekoliko mjeseci, dojmovi su još ognjeni i žare mi srce. Ukratko bi se moglo reći: NAŽALOST, VRATILI SMO SE IZ TAIZEA (to malo podsjeća na boravak trojice apostola na brdu Taboru i onaj odgovor bisera Petra: "Lijepo nam je ovdje biti...").
OČEKIVANJA
Od Taizea nisam ništa puno očekivao. Čak sam razmišljao (prije polaska) kako će biti lijepo vidjeti Milano, Torino, Ženevu, Padovu i Veneciju, a nekako ću izdržati taj tjedan u Taizeu. Razlog za to je bila i ekipa u busu: uglavnom nepoznati ljudovi, a ja sam samcat (uz Župnika) iz svoga mjesta. Strašno!
SLO... ITALIJA
Krenusmo mi tako i prođosmo za nekih 2 sata Sloveniju, dok se lagano spuštao mrak. Prvi noćni doživljaj Italije bila je kolona i vucaranje po autocesti zbog jednostavnog razloga (koji smo doznali nakon 45 minuta takve vožnje): košenje trave uz autocestu, tako da se vozilo jednim prometnim trakom. (A onda mi prigovaram zbog naših kolona i kolonica u špici sezone!)
MILANO
Ujutro oko 4 sata: MILANO!!! Provozasmo se busom po tramvajskoj pruzi dok je teta na GPS-u jadna pošandrcala u pokušaju da nas vodi okolnim putevima (za 30 metara skreni desno, za 50 metara skreni ravno,...), dok smo mi derali samo ravno. I stigli smo do katedrale koja mi je ostala u sjećanju jer je to bila prva slika na tv-u koju sam vidio kad sam se vratio doma, s tim da su onda ispred nje stajali vojnici, kojih za vrijeme našeg kratkog boravka nije bilo (pitam se ima li to veze s našim posjetom?). Prošli smo kroz skupocjenu Galeriju do Scale, gdje nismo pjevali jer ipak je bilo rano jutro, još za mraka. A i ne bi nas bilo lijepo čuti.
TORINO
Natrag u bus i drijemanje, i stižemo oko 10 sati u TORINO!!! Tu smo razgledali salezijanski centar, baziliku i prostorije u kojim je započeo svoje djelovanje sveti Ivan don Bosco, koji mi je nekako postao drag. Mi mladi, a i on je okupljao mlade. Tu nam je vodić bio brat dvoje naših putnika, salezijanski novak David koji je je nadahnuto predstavio "svoj" grad. Imali smo i mi zajedničkih tema, npr. razrednicu iz srednje škole, tako da je bilo zanimljivo razgovarati s nekim nepoznatim o poznatoj osobi usred nepoznatog grada. Tu nam je bila prva zajednička misa. Zatim smo nakon doručka krenuli do katedrale da vidimo repliku Torinskog platna, a ispred kapelice u kojoj se čuva pravo smo se pomolili.
PUT PUTUJEM
I natrag u bus prema Alpama. Trebali smo ići preko njih da uživamo u pogledu, ali na toj planiranoj ruti došlo je do odrona i nekog novog nadvožnjaka tako da je naš bus bio previsok, pa smo se morali vratiti i proći ispod Alpa. Inače, sad kad se razdanilo već smo se lagano počeli upoznavati tak da je atmosfera bila sve zanimljivija. Uz nekoliko stajanja (svaka tri sata) stigli smo do Francuske. A popodne se u busu i zapjevalo, najprije pobožno šansone i druge pjesme, a zatim i malo zabavnjaka.
TAIZE
I stižemo u T A I Z E ! ! ! Odmah mi se svidjelo samo selo i arhitektura tih kamenih kuća. Nakon uvodnih napomena smjestiše nas u tri šatora: 2 ženska i jedan muški. Slijedila je prva večera sa zanimljivim jednostavnim priborom za jelo, samo najnužnijim: žlicom, tanjurom, šalicom i tacnom, (a mi petljamo i s noževima i vilicama i salvetama, ma daj...!) Odlučio sam otići i na prvu večernju molitvu, s vjeroučiteljem, a i Župnik je navratio. Tu je prvi dojam bio: "Od sva se četiri vjetra, Crkva sabire sveta, u živi Božji hram..." Nisam još polovio pjesme, ali sama prisutnost tu me ispunjala mirom. Išli smo ranije spavati (zbog umora na skoro cjelodnevnom putu), a one koji su nam pomalo smetali glasnim pričanjem i druženjem u šatore je rastjerao ljetni pljusak. I tako utonusmo u san, a čovjek kraj mene je svima davao do znanja da spava: neprekidnim hrkanjem. Ali neka.
DAN U TAIZEU
Jutro je započelo molitvom (na kojoj smo bili svi zajedno, cijela grupa) koju su neki prvi put doživjeli. Slijedio je doručak, rad u skupinama i manjim grupama (ja sam bio s mlađima 15,16godišnjacima kao pratnja u Njemačko-rumunjskoj grupi). U podne opet molitva, ručak, pa ponovno rad po skupinama, večera, molitva i izlazak u Oyak, gdje se moglo popiti vina i piva, a nakon zatvaranja tu su bili regionalni tulumi: pjesma uz gitaru. Naši su se skompali sa Bosancima i Srbima (jer su imali gitaru - a mi je ne ponijesmo), i pjevali dok su bile naše pjesme na repertoaru. Nažalost, neki predobro znaju i narodnjake.
MOJ DAN U TAIZEU
Poslušao sam Župnikov savjet i nastojao "doživjeti Taize", sve što se pruža. Bilo je situacija kad sam pomislio da bih ja bolje vodio grupu, ali prepustio sam to drugima - i doživljavao. Pomišljao sam i da bih mogao pisati svoje molitve ovakvog tipa, ali nisam ni to. Poželio sam otići kroz selo, a to sam uspio tek zadnji dan. Inače sam stekao neku rutinu. Ponekad (prema dogovoru) ujutro smo prije molitve išli na međunarodnu misu, koju sam tek negdje zadnjeg dana doživio kao onu našu (kad sam skužio kad treba što reći, naravno na hrvatskom). Samo jednom imali smo hrvatsku misu (makar je u planu bilo svaki dan, ali vrijeme čini svoje). Nakon ručka i nakon večernje molitve sa Župnikom i Vjeroučiteljem nalazio sam se kod Oyaka na čašici, dvije izvrsnog "vin ruž, božule" (to znam reć na francuskom: crno mlado vino:-). Sva sreća da smo tek zadnji dan saznali da se po otvaranju Oyaka može uzeti samo čaša (1 dcl) vina (šo je nama premalo, treba najmanje 2 dcl).
MOLITVE
Pjesme u Taizeu su lijepe, meditativne i potiću na razmatranje. Makar ni na jednoj molitvi (a mislim da sam bio na svakoj) onu desetominutnu tišinu nisam uspio doživjeti potpuno. Gledao sam druge kako njih to prožima, zatvorenih očiju, smirene, i pitao se je li to samo ovaj trenutak ili će nešto od toga ostati? Najdraži trenuci su mi bili navečer, poslije "izlaska", kad sam svratio u crkvu a tu se još pjevalo i molilo. Ostajao sam tako sve do ponoći, ili jedan, dva u noći. Kako kad. Razveselilo me kad je tako jedne noći nekoliko naših mladih, isto nakon kasnog izlaska, došlo u crkvu na molitvu. Opet sam se pitao bi li se to događalo i kod nas da je koja crkva otvorena?
MLADI
Isti oni kojih sam se na početku pribijavao, nepoznati, mladi, i mislio sam neobuzdani, jednostavno su me oduševili. I u sabranoj molitvi, i u redovitoj molitvi (neki priznaju da toliko nisu molili zadnjih godina koliko su molili taj tjedan, naravno, bez prisile), i u igri kod šatora (kartanje, uno, frizbi), i u pristojnom prepucavanju, i u neodlasku na rad u grupi (zbog nepoznavanja jezika i potrebe za stalnim prevođenjem), i u odlasku na istu grupu zadnji dan (i postajanje junakom jer jedino ta je osoba na mobitelu imala traženu pjesmu za skeč), i komentiranja ženi (Njemici) u lice: "Baba, ja tebe ništa ne razumijem!"...
Mislim da je zasad dosta. Kako vidite, prošlo je nekoliko mjeseci, a erupcija oduševljenja je još snažna. Moram se još hladiti. Htio sam i ranije pisati ali to bi bilo preopširno. A moj komp doma i dalje ne sluša. Hvala na posjećivanju i poticanju da nastavim.
PLODOVI TAIZEA
I za kraj: najdraži plod Taizea je moja redovita pismena molitva, svaki dan. Počeo sam tamo negdje sredinom kolovoza zapisivati molitve ovog tipa: biblijski redak toga dana, sveti Josemarija i zatim moje osobno razmišljanje, i svaki dan od onda (gototvo dva mjeseca) redovito pišem, što mi prije nije polazilo za rukom. Još si uz to pustim koju pjesmu iz Taize, zapalim svijeću i sretan sam, uistinu sretan...
Post je objavljen 10.10.2008. u 15:18 sati.