Neosporiv dodir hladne kože probudio me iz sna, ili možda još sanjam, nisam sigurna...
*
*
*
Sve je tako jasno, a opet nije!
Lišena sam misli, valjda...
Samo imam osjetila,
osjećam miris rahle zemlje,
čujem zvukove životinja oko mene.
vidim, samo mrak,
ili ne vidim, ne znam...
Nesigurna tražim uporište da vidim mogu li stajati.
Osjećam je,
meko pod nogama kao zemlju poslije kiše,
ne mokru, nego vlažnu.
Noge su mi oslabjele,
kao da sam dugo tamo ležala.
Ako ništa, osjećam da je ovo java,
da sam živa svim svojim duhom i tijelom,
da sam puna energije,
da želim živjeti.
Polako slijepo krećem naprijed,
udaram o zid,
smijem se,
čudim se tom zvuku, zvuči novo.
Krećem se natrag, opet zid.
Ne znam što se događa,
nema problema,
ne smijem paničariti,
to je samo slučajnost.
*
Počinjem udarati,
zidovi se stišću,
ne mogu disati,
vrisak me zaprepastio,
bio je MOJ!
*
Sputana sam...
*
Život se ugasio...
*
Mrak...
Dragi moji evo posta... malo je tmuran... ali stvarno se osjećam sputano... i ne mogu disati punim plućima... nisam spremna, smiriti se kada sam tek počela, razmišljati svojom glavom... nadam se da ću uspijet izboriti svoj glas... samo za mene... Zauvijek zaljubljena u tamu...
Post je objavljen 09.10.2008. u 18:27 sati.