Dok sam danas razmišljala o tome što objaviti na blogu, odlučim prelistati poštu. Kad tamo ovaj predivni mail koji mi dolazi kao odgovor na moje pitanje:
"Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu s posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada nazočio tom događaju.
"Moj sin Siniša ne može naučiti sve ono što mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?" Svi prisutni su utihnuli.
Otac je nastavio: „Kad tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet, vjerujem da se prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže"
Potom je nastavio priču. Siniša i on su jednog popodneva šetali pored parka u kojem su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, igrali nogomet. Siniša je upitao oca: „Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?"
Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko sličan Siniši igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra. Zato je prišao jednom od dječaka pored i upitao ga (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.
Dječak se okrenuo prema igralištu i rekao:
„Znate što, gospodine, ionako gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka."
Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima.
Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima. Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim. Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako se na tom dijelu ništa nije događalo bio je očito u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku DA BUDE u igri; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine.
U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 ! Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta. I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti.
Netko je dobio ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu !?Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu !
Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao ni pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana.
Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu. Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi.
Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići.
Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:„Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i pukni je u mrežu !!!"
Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje. Svi povikaše: „Šutni je, šutni je u gol !!!"
Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu !!!
Muk, ... , a onda provala ... prasak - svi skočiše: 'Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!'
Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.
Tog dana ...", završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, „... dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet."
Siniša nije preživio do sljedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!
A SAD, MALI DODATAK OVOJ PRIČI:
Nasilje, vulgarnost, bizarnosti i opscenosto slobodno kolaju 'Cyberspace'-om, ali kada trebamo poslati poruke poput ove, tu oklijevamo ... Kome je poslati, tko će htjeti zamisliti se, razumijeti...? Šteta.
Činjenca je, međutim, da svi mi možemo utjecati na to da se stvari promjene. Svakog dana dobijamo na desetine prilika pomoći da se ostvari taj 'prirodni poredak stvari'. Mnogi naizgled beznačajni susreti pred nas stavljaju mogućnosti izbora: Prenijeti malu iskru ljubavi i humanosti na drugog ili izbjeći priliku i ostaviti svijet još malo hladnijim?
Post je objavljen 09.10.2008. u 14:08 sati.