Srce boli bez tebe, jer mi fališ, jer mi fališ, iako tek smo se rastali, tako želim da te zagrlim, jer mi fališ..
Rajko Dujmić once said: "Zagrljaj, dodir, sve to prođe, to ispereš, ali riječ ide u srce, tamo stane i samo ruje dalje."
I što ako ja nemam hrabrosti reći? Reći mu da mi se sviđa. Što ako se ja bojim? Bojim njegove reakcije, bojim da odgovor neće biti jednak. Što ako ja želim da on iz zagrljaja, dodira shvati? Shvati ono što se ja bojim reći. Hoću se tako zeznut? I na kraju ostat bez njega jer nisam dovoljno hrabra?
Htjela bi mu reć. Ali.. Ne znam.. Glupa sam. A stvarno mi se sviđa, i stvarno se počinjem zaljubljivat u njega. OBOŽAVAM sate kad sjedimo zajendo, kad me primi za ruku, kad se naslonim na njega, kad sam mu blizu. OBOŽAVAM. Kad dođem doma poslije škole, jedva čekam sutra, da ga opet vidim. A opet. Nisam dovoljno hrabra da mu to kažem.
* * * * *
Novalja. Jedan x dan. Trebao bi biti kao i svaki drugi. Ali nije ispao kao svaki drugi. Ispao je kao dan kojeg ću se još dugo sjećati i na njega dugo osvrtati prije nego li ga zaboravim, ako ga ikada zaboravim. Matea i ja idemo s terase kroz Pizzeriu prema mojoj kampici, tamo sa Sabljićevim starcima sjedi neka obitelj. Prezgodan crni dečko. Prva reakcija: "Uuu, Matek, vidi koi komad kod Sabljićevih."
Ne, nisam mogla ni sanjati da ću za otprilike dva mjeseca s njime djeliti klupu, držati se za ruke i prižaljkivati da on shvati da mi se sviđa. Da. Taj komad je ON. Nisam mu to rekla, valjda se opet bojim. Ali MORAM. Moram barem ovo.