Marketing
Hold on before it's too late, we'll run til we leave this behind... Don't fall, just be who you are, it's all that we need in our lives...
Kažu da vrijeme liječi sve rane. Nije baš da sam vjerovala u to. Ali jednog dana... Vidjela sam ga i umjesto da osjetim leptiriće u trbuhu, nisam osjetila NIŠTA.
Kraj još jedne ljubavne priče. Prilično glup kraj jedne jadne ljubavne priče. Ali koga briga? Ja sam ovako puno sretnija, opuštenija, samopouzdanija, hrabrija... Bar mogu reći da je ovo sretan kraj jedne jadne ljubavne priče...
Drugi razred srenje škole. Već?! Vrijeme prebrzo prolazi... Al mogu reć da uživam. U svemu osim u učenju. Nažalost, i to se mora. Najviše uživam u odmorima. SMIJEH.
Uvijek se nađe nešt smiješno i uvijek me poslije boli trbuh. A najljepši dio toga su osobe koje se smiju sa mnom.
Imam osjećaj da se cijeli razred nekako zbližio. Jako mi je drago zbog toga.
Ima još nešto u čemu uživam (spomenuto i u prošlom postu). Zapravo netko. Jedan crnokosi dečko koji kao da vuče moj pogled za sobom. Volim ga promatrati. Tako je ugodno gledati svaki djelić njegovog tijela. Tako je lijepo kada nam se pogledi susretnu... Zašto željeti više? Zašto upropastiti ovaj lijepi osjećaj? Zašto ga zamijeniti nekim prejakim osjećajem koji će me zarobiti, koji će me gušiti, koji će malo pomalo uništavati moju sreću? Ne, ja to ne ću dopustiti. Volim ovaj osjećaj upravo ovakav kakav je. Volim svoj život upravo ovakav kakav je. A ako se nešto mora promijeniti, nadam se da će biti na bolje...
Post je objavljen 08.10.2008. u 11:29 sati.