Razvojni put quartiermeistera u vojnom stožeru
Iako su svi rani vojni stožeri bili usmjereni na stalno usavršavanje, ipak su svi oni bili prije početne (polazne) točke nego krajnji ciljevi. Za izvršavanje stožernih zadaća i dužnosti postojalo je stožerno osoblje, ali izgleda da nije postojalo stožernih procedura i tehnika, odnosno, standardnih operativnih postupaka. Naime, postoji generalni quartiermeister koji je odgovoran za inženjerijske zadaće, ali pored njega postoje još dva inženjerijska časnika (specijalista), no, očigledno je da oni nisu u stožeru generalnog quartiermeistera. Isto tako postoji Generalni ratni komesarijat koji je odgovoran za operativne i obavještajne poslove, ali postoji još jedan časnik 'Captain of Guides' za kojeg je opet teško utvrditi da li je u uspravnici komesarijata, ili pak je to zapravo obavještajni časnik stožera koji je nezavisan od komesarijata. No, ipak počinju se javljati časnički rangovi, pa je zorno vidljiva težnja da se razvije temeljna organizacija stožera koja će omogućiti proširenje obima poslova i dužnosti stožernog osoblja. Sve u svemu, nakon završetka Tridesetogodišnjeg rata (1618. – 1648.), a koji je završio općim neuspjehom Nijemaca, nije došlo do nekih naročitih promjena u crtama razvoja vojnog stožera. No, tada počinje neko novo doba, doba kojim dominira militaristički karakter pruskog kralja Friedricha II. der Grosse (1712. – 1786.), a tada započinje i značajno doba razvoja vojnog stožera. Friedrich vrši izuzetno jak utjecaj na vojne metoda, ali istodobno on sa svojom vojnom zamisli doprinosi razvoju neke nove taktike. Linijska taktika Friedricha, temelj je te nove metode, a nju će tek Napoleon baciti u ropotarnicu vojne povijesti. No, još 150 godina nakon smrti Friedricha pruska taktika oslanjat će se na njegove metode. Opet se kod vojnih stručnjaka i pisaca javljaju velike proturječnosti o značaju metoda koje je razvio Friedrich. Prvi za svoje argumente iznose da je Friedrich Veliki bio rođeni vojni genij, pa je zahvaljujući tomu on sam sebi bio načelnik stožera, obavještajni i operativni časnik, pa samim time on nije zavisan od stožera. (stožer je sastavljen od niza časnika – pomoćnika koji pomažu zapovjedniku tijekom zapovijedanja postrojbama). Sukladno narečenom, u ranijim ratovima, a kada su i vojske bile mnogo manje, ako je zapovjednik bio sposobniji on nije ni trebao pomoć svojih stožernih časnika. Većina tadašnjih zapovjednika bila je prosječnih kvaliteta, pa su i stožeri ustrojeni sukladno njihovim sposobnostima i potrebama za pomoći. Kako je Friedrich Veliki doista bio vojnički genij, on je tako i sam pisao svoje operativne planove i izdavao osobno zapovijedi svojim podređenim zapovjednicima. Isto tako nisu postojale nikakve vojne škole koje bi časnike osposobile za stožerne dužnosti (danas moderne vojske imaju Zapovjedno-stožernu školu koju polaze svi časnici ranga satnik, bojnik). Današnji moderan način ratovanja gotovo je nezamisliv bez tih izuzetno važnih stožernih časnika, a današnji zapovjednici više si nikako ne mogu dopustiti 'luksuz' da sami planiraju, no, ipak, odluka je na kraju uvijek zapovjednikova, jer vojskom uvijek na kraju može i mora zapovijedati samo jedan zapovjednik dakako uz pomoć stožera.
Post je objavljen 08.10.2008. u 10:25 sati.