zlatno-smeše lisce sustalo je pod nasim koracima, zrake sunca koje su dopirale do nas cinile su jesen carobnom, a nas trenutak vjecnim. jesen, jesen je najljepse godisnje doba, kadkad tmurno, ali cak i tada ima svoje cari...on je bio visoka stasa, crne kose, punih usana te je imao oci boje kestena. pogled mu je bio tako dubok, nije imao granica. promatrao me tako pazljivo, sa toliko njeznosti i brige. zauvijek cu pamtit taj pogled, taj dan, taj trenutak vjecnosti. te jeseni obecali smo si vjecnu ljubav i postivanje... vjerovala sam u nasu ljubav, vjerovala sam u vjecnost, ali tada, tada sam izgubila vjeru u sve, ostala je samo vjera u jesen. jedino je ona bila ta u sto sam vjerovala... kada ostanes sam, kada izgubis vjeru, ona je tu, vraca ti nadu i zivot, trenutak koji hrani dusu. sada, kad ni mene nema ona zivi vjecnost u svoj caroliji i punoj ljepoti! danas daje nadu drugima, nosi uspomenu na mene, vjecnu ljubav, ljepotu i nadu...
Post je objavljen 07.10.2008. u 15:25 sati.