Djordje Balašević - Bezdan
Nema me vise u tvojim molitvama,
vise me putem ne prate.
A noc mi preti, ponoc i pusta tama,
kad me se samo dohvate.
Vise me ne volis,
kad se vracam nisi budna,
ne goris,
gasne nasa zvezda cudna,
lazna srebrna stvar.
Daleko putujem,
vetar nudi neke rime,
kupujem,
pristaju uz tvoje ime,
dva-tri stiha na dar.
Ne slusam vise sta sapuces dok snivas,
plasi me koga pominjes.
I sve si dalja, a sve mi bliza bivas,
kao da opet pocinje...
Ali me ne volis,
to se uvek drugom desi,
govoris,
ali vise ne znam gde si,
da li neko to zna?
Sta sam uradio?
Kakva tuzna humoreska!
Gradio
ispod gradova od peska
dubok bezdan bez dna.
Ova pjesma ne služi ničemu, malo me pere Balašević u zadnje vrijeme...
Ili je zbog vremena?
osjećam neku sjetu u zraku, a trebala bi biti sretna...
Kako god...
Mogu za sebe reći da sam prilično odlučna osoba.
kad nešto sebi zacrtam to mora biti sad i odmah.
Nikome nisam dugovala novac, ne zaboravljam vratiti posuđeno, imam milijune podsjetnika, pun stol sitnih papirića sa napomenama i život mi se svede na ispunjavanja zih "malih podsjetnika"..
Volim planirati...
Organizirati...
Ali imam neku prokeltu nesreću da sam okružena potpuno drugačijim ljudima.
Npr. ON.
Budem... Hoću.. Ma ima vremena... Evo sutra, sutra...
Danas sam se rasplakala.
Poput djeteta. Već 2 tjedna od njega slušam taj budem.
I sama sam sebi pomalo čudna, jer inače ekspoldiram, vrištim, bijesna sam. A sad se tu cmizdrim ko dijete. Pa zašto on ne shvaća da je meni to što je obećao puno znači, zašto je tako trom, usporen, zašto...
Postajem očajna, ali ne izbacujem to iz sebe, nego gutam.
Neznam koji se vrag dešava samnom?
Možda sam prije prečesto ljudima sasipala sve u facu... Možda njemu to ne mogu.
Želim ponekad da sam shvati da mi je to bitno.
Ali ne..
On bude, jer danas je zaboravio, jučer nije imao vremena a sutra... sutra ću ja skočit s balkona. Valjda će onda shvatit?
Promijenila sam se...
Postajem ono čega sam se naviše bojala.. gutačica dreka. I pitam se kad ću puknut. Hoću li pretjerat tada?
A on... kad se raspalim i psujem mu majku rođenu i zvijezde na nebu..
on me gleda onim svojim velikim bespomoćnim očima i vidim da uopće ne razumije što sam se ja tako zapjenila, vidim da mu je žao.. ali se ne mijenja. I što da mu kažem kad stoji ispred mene kao dijete, spuštenih ramena s pogledom na podu..??? i po stoti put slušam taj "žao mi je, nisam znao da ti to toliko znači..."
bit će 7 mjeseci što se znamo
a meni je i dalje preteško rasplakat se pred njim i pokazat mu da sam očajna što je tako GLUP...
vraćam se Balaševiću.....
jer bih danas mogla satima plakati.........
Post je objavljen 07.10.2008. u 13:50 sati.