Dosta je bilo. Ne samo da nam je država u sranjima,nego su i naši životi postali isprazni i pasivni. Razočaranja su nam svakodnevnica, zbog vrlo vjeroatno prevelikih očekivanja. K ispija kavu koja ima okus po člankonošcima a ja sjedim u svom prljavom domu i primijećujem sve zapleteniju paukovu mrežu koja se prostire po dnevnom boravku. Raskvašena sam kao nikad a sise mi vise na nekako neukusan način. Zapostavila sam se. Život mi je neuredan baš kao i moj mali dom. Kava je postala moja utjeha, jer kako bih inače preživjela ovako duge i isprazne dane? Danas kava ima okus po štrigama, onim ljigavim rogatim kukcima.
Kad je K došla k meni, legla je na sofu i odlučno rekla : Dosta! Ne mogu više ovako! Gade mi se ljudi, određena manjina koja nam je postala opsesijom. Svaki dan pričamo o njima, njihovim kurčevima, i njihovim curama.
Što sad? Kako dalje? Odakle krenuti? Nije da su nam domovi nestali u oluji opasnog Tsunamija, i nisu nam pobili obitelj i ne zamaramo se zagorčevom presudom... Jedino što nas brine je manjak seksa i pasivnost današnjih muškaraca.
Tko je koga i zašto izjebao i zašto su prekinuli? Oni su zajedno? ali bili smo vani u petak i...
Muzika je pred nama, toliko dobrog rock'n'rolla i toliko pive na šanku. A gdje je ljubav? -pita K. Ljubav nas sigurno ne čeka za šankom omražene birtije. Između krikova simpatične i lajave konobarice ili pak arogantnog konobara britkog jezika.
Nije više važno koji je dan, važno je tko je bio tamo, tko je viđen i koga smo vidjele. To je stvarno ono što mi želimo u životu, koja ambicija- biti viđen! Vidjeti! Sliniti i kukati istodobno. Joj joj life, oh life. Bring him to me, show him my prosperous vagina. Who's the man?
Saša, Tibor, Zizi, Fireman, Partner, Šparoga, Bodyguard... Prolaznici u našem svijetu, sigurno ne terminali.
Goodbye my lovers, vrijeme je da se krene!
Post je objavljen 07.10.2008. u 12:29 sati.