Trinaesto ukazanje Majke Božje Bernardici u Lurdu prije sto pedeset godina pruža nam vrlo lijepu pouku. Neka pobožna osoba u Lurdu, po imenu Pavlina San, švelja, zamolila je Bernardicu da se kod ukazanja posluži njezinom krunicom, no tako da joj krunicu kasnije vrati, jer da će joj to biti najdraža uspomena, krunica posvećena Marijinim pogledom. Bernardica je na to rado pristala, ne misleći da bi mogla imati zbog toga kakve neugodnosti. Kad je došla na svoje uobičajeno mjesto kod špilje, uzela je onu krunicu i počela na njoj moliti. Kad se Gospa pojavila, prva stvar je bila upit Bernardici: ''A gdje ti je tvoja krunica?''. Bernardica joj pokaže krunicu koju je držala u ruci. Na to će joj Gospa: ''Ti se varaš, ta krunica nije tvoja!''. Odmah je na to Bernardica izvadila svoju krunicu i pokazala je nebeskoj Majci kojoj je to bilo po volji.
Svi ljudi koji su se bili sabrali kod špilje budno su pratili svaku Bernardičinu kretnju. I kad su vidjeli što se događa, brzo su svi podigli s neopisivim veseljem i radošću svoje krunice prema mjestu gdje su mislili da stoji Gospa, a u želji da svrne svoj materinski pogled i na njihove krunice.
1. Možda vam se čini na prvi pogled ovaj događaj bez dubljega značenja? Ali, ako se malo zamislite, vidjet ćete da to nije stvar bez velikoga značenja i bez velike pouke za život.
Iz ovoga događaja možemo vidjeti ponajprije tako jasno sveznanje Božje. Bernardici nije bilo ni na kraj pameti da dovede u zabludu nebesku Gospu ovom tuđom krunicom, nego samo želju da učini veselje jednoj dobroj duši, onoj švelji. Kako li se silno začudila kad je čula iz Bogorodičinih usta upit: ''A gdje ti je tvoja krunica?''. Vidite li kako su Bogu otkrivene i najtajnije misli čovjekove? Vidite li kako je Bogorodica točno znala za želju one švelje, a da joj nitko to nije rekao? Vidite li kako je Ona točno znala što Bernardica drži u svojoj ruci? Krunicu tuđu, a ne svoju!
O Božje sveznanje! Tko da ga dovoljno shvati i prikaže! Nije mu se mogao sakriti Adam kad je sagriješio. Nije mu se mogao sakriti Kajin kad je ubio brata svojega Abela. Nije mu se mogla sakriti Sara kad se smijala u šatoru svome, nakon što je čula da će ona, devedesetogodišnja starica, imati sina. Nisu mu se mogli sakriti oni bezbožni suci u Izraelu koji su oklevetali nevinu Suzanu i osudili je na smrt. Nije mu se mogao sakriti Natanael pod smokvom sa svojim mislima, makar ga nitko nije niti vidio niti pojma imao što baš taj čas misli. Nije mu se mogao sakriti David sa svojim preljubom, makar ga nitko nije vidio. Nije mu se mogao sakriti bezbožni Herod sa svojim mislima, kada je upućivao mudrace s Istoka da mu točno jave mjesto rođenja Isusova, da mu se i on tobože ondje dođe pokloniti, a već je imao gotov plan za umorstvo Isusovo. Nisu mu se mogli sakriti Ananija i Safira kad su donijeli utržak tobožnji za prodanu njivu, a zatajili su dio utrška.
Nitko, nitko ni sa svojim najtananijim mislima nije se u stanju sakriti sveznanju Božjemu, očima Božjim, koje su ''sjajnije od sunca'', i zato veli sv. Pavao apostol u Poslanici Hebrejima: ''Nema stvorenja nevidljiva pred njim, nego je golo i otkriveno očima onoga kojemu treba da dadnemo račun'' (Heb 4,13). To je prava pouka koju nam daje Majka Božja svojim pitanjem Bernardici prigodom trinaestog ukazanja.
2. Ali nas upozorava na još jednu stvar. Koju? U vrijeme lurdskih ukazanja prije sto pedeset godina bio je na snazi dekret pape Aleksandra VII. da takozvane oproste mogu dobiti samo oni ljudi koji se služe nabožnim predmetom, koji je bio za njih određen. Prema tomu dekretu mogla je oprost za molitvu krunice, koju je Bernardica držala u rukama, dobiti ona švelja jer je krunica bila njezina, ali ne i Bernardica jer krunica nije bila njezina. Danas je to dakako drukčije, jer je oprost prema kanonu 924. § 2. Crkvenog zakona vezan uz krunicu, a ne osobu, te oprost prestaje samo onda ako krunica ili drugi nabožni predmet biva posve uništen ili se proda. Dakle, oprost dobiva svaka osoba koja moli tu krunicu. Prije sto pedeset godina nije bilo tako. No i za nas, makar je zakon izmijenjen, nepromijenjena ostaje Bogorodičina pouka koju nam daje ovim upitom Bernardici. Koja je to pouka? Pouka da svi uvijek visoko cijenimo oproste koje daje sv. Crkva i vjerno ispunjamo uvjete pod kojima se daju ili dobivaju oproštenja.
Vidite koliko ima ljudi katolika na svijetu koji nemaju prave ni najmanje brige za dobivanje tih oprosta. Pa iako imaju molitvenike, gdje su im i mnogi takovi oprosti naznačeni, možda to nikad ni ne pročitaju, a kamoli da bi se revno trudili oko njihova dobivanja. A kad dođe smrt, onda će i te kako žaliti svoj nemar, kad vide što su propustili. Nije mala stvar oprost što ga dobivate, odnosno dobiti možete poslije svete pričesti, poslije križnoga puta, porcijunkulski oprost i premnogi oprosti, primjerice, kod jubileja ili na takozvane strjelovite molitvice. Da to nije mala stvar, to vam i te kako pokazuje Bogorodica kad je Bernardicu ukorila zašto ima tuđu, a ne svoju krunicu u ruci da zadobije oprost.
3. Uz ovu pouku Majke Božje, nužno je vezana još jedna. Koja? Da visoko cijenimo ne samo oproste, nego sve naredbe svete Crkve. Odakle vlast Crkvi da izdaje naredbe? Od Isusa Krista, Sina Božjega, koji je osnivač Crkve. Ako slušamo Crkvu, slušamo samoga Boga, u čije ime Crkva govori i izdaje svoje naredbe. Tako i naredbe o bogoštovlju, kao što se samo po sebi razumije.
Sam Isus Krist dao nam je i te kako primjer kako se visoko moraju poštivati te odredbe. Eto, u Starom zavjetu bio je narodu židovskom točno propisan način kako se treba obdržavati svetkovina Pashe. I sve što je tamo bilo propisano o vazmenom janjetu i sve ostalo, to je točno obdržavao Isus Krist kad je održao posljednju večeru sa svojim apostolima.
Sv. Ignacije Lojola polagao je najveću važnost da u najmanje sitnice ispuni zahtjev Crkve o obredima kod službe Božje. Zato je on osobno svake godine u Velikom tjednu ispitivao i poučavao svoje mlade klerike, prije nego su se razišli po rimskim crkvama, da asistiraju kod obreda Velikog petka.
Velika sv. Terezija Avilska piše sama u svojim uspomenama: ''U stvarima vjere imala sam uvijek svijest spremnosti da za svaku istinu Svetoga pisma i za svaku najmanju ceremoniju svete Crkve pođem tisuću puta u smrt''.
To je eto daljnja pouka Majke Božje prigodom trinaestoga ukazanja sv. Bernardici: najveće poštovanje prema naredbama svete Crkve jer iza njih u zadnjoj liniji stoji Isus Krist, stoji Bog!
4. A sada da se vratimo na svetu krunicu i na upit Gospin: ''A gdje ti je tvoja krunica? Ti se varaš, ta krunica nije tvoja!''.
Doživjeli smo već više puta da je u župni ured došla koja osoba i zamolila od župnika krunicu. Neki se župnik začudio jednom zgodom jer je znao da u nekim obiteljima nikada ne mole krunicu, ni pojedinačno ni skupno. Kad je jednom zgodom upitao dotičnu osobu zašto joj treba baš sada krunica, dobio je odgovor: ''Velečasni, umrla je jedna žena, pa joj moramo metnuti krunicu u ruke''.
A ta žena, nažalost, nikada u životu nije molila krunicu. Ali na smrti mora biti krunica u ruci!
Kad bismo pošli malo širom naše domovine, tko zna koliko bismo tisuća pojedinaca i tisuća obitelji našli gdje se nikada ne moli krunica. Tek kad koji umre, među ostale ukrasne predmete, eventualno, stavi se i krunica u ruke pokojniku. Hoće li to puno koristiti pokojniku? Bojim se da neće baš ništa, ili jako malo. Ne će li na sudu Božjem doći upit takvom kršćaninu: ''Gdje ti je tvoja krunica?'' Možda će pokazati na svoje mrtvačke ruke: ''Evo je!'' Ali će isto tako dobiti odgovor božanskoga Suca: ''Ti se varaš, ta krunica nije tvoja! Nju su ti samo kao ukrasni znak turnuli u ruke, ali Ja, tvoj božanski Sudac, ne priznajem sada taj ukrasni znak, baš kao što ni ti nisi u životu priznavao vrijednosti svete krunice niti si je ikada molio''.
Dao Bog, braćo i sestre, da bi ovo bila samo fikcija. Ali nažalost, nije to pusta fikcija, to je često prežalosna stvarnost. Vi ste već mnogo puta čuli o golemoj vrijednosti molitve svete krunice. I mi vam nećemo to opetovati. Mi vas samo molimo da se zamislite u one Gospine riječi: ''Ti se varaš, ta krunica nije tvoja!''.
Danas je po cijelom katoličkom svijetu poznat p. Patrick Peyton C.S.C. Zašto? On je apostol Presvete Krunice Majke Božje. Od godine 1948., kad je započeo svoju križarsku vojnu za molitvu svete krunice u londonskoj biskupiji, prošao je do danas 500.000 milja puta. Prošao je obje Amerike, prošao je mnoge europske zemlje, prošao je Australiju, prošao je Afriku, prošao je Aziju, gdje se moglo, dakle, svih pet kontinenata. U tih pet kontinenata održao je u 235 katoličkih biskupija propovijedi o važnosti molitve svete krunice u obiteljima. Dospio je na svojim putovanjima već do krajnjega sjevera, do Aljaske, gdje vlada vječni snijeg i led. Svuda su ga ljudi primali i slušali s najvećim oduševljenjem. Govorio je u crkvama, govorio je na ulicama, na javnim gradskim trgovima. I u Washingtonu, u većini protestantskom gradu, slušalo ga je 50.000 osoba. Kad je godine 1956. pošao u Španjolsku, ponudila mu se za pomoć glasovita pjevačica, sopranistica iz Čilea, Patricija Kirby da i svojim pjevanjem oduševi ljude za svetu krunicu. Njezin otac John Kirby učinio je još više od svoje kćerke. Otišao je u Španjolsku šest mjeseci prije dolaska p. Peytona da mu pripravi teren, pa je u tu svrhu napustio i važno mjesto u plovidbenom društvu. Sav se posvetio s p. Peytonom širenju svete krunice. Računa se da je p. Peyton na taj način uspio do danas organizirati 15,000.000 svetih krunica širom svijeta, koje se svaki dan mole za mir u obiteljima, narodima, i čovječanstvu. To je mnogo, zar ne? Ako k tomu dodate još i kojih 100 milijuna katolika koji su se još prije molili, imate zbilja impozantan broj. Ali ne zaboravite da je danas katolika na svijetu više od milijardu. Gdje su drugi, milijuni i milijuni? I tko zna kolike tisuće i u našem narodu ne mole svetu krunicu?
Pa kad slavimo stogodišnjicu ukazanja Majke Božje u Lurdu, držimo dobro na umu njezinu opomenu sv. Bernardici: ''Ti se varaš, ta krunica nije tvoja''. Braćo i sestre, doći će smrtna ura svakome od nas, nekome prije, nekome kasnije. Ako ne molite krunicu sada, onda je uzalud stavljati vam je u ruke poslije smrti. Sveznajući je božanski Sudac. Nećete ga moći prevariti, kao ni Bernardica Gospu u Lurdu. Reći će vam: ''Ta krunica nije tvoja! Pa kad je ti nisi poznavao u životu i nisi je htio moliti, ni ja ne ću da znam za nju sada u tvojoj ruci''. A krunica je jedno od najuspješnijih sredstava u našoj ruci da nađemo milost Božju. Primite je odsada svi u ruke, da vam bude legitimacija u času smrti pred Bogom. Po dobro moljenoj krunici naći ćete Bogorodicu. A ''tko mene nađe'', veli ona, ''naći će život i postići spasenje od Gospodina'' (Izr 8,35).
Post je objavljen 07.10.2008. u 09:34 sati.