U posjet mi jučer stigla, glas podigla, jedna torba. Jedna torba puna knjiga, jedna torba puna briga. Prikrala se, sama došla, sama pošla...
To je torba Pere-dere, susjeda mi, trećeškolca. U dvorištu što sad buči, što se voli i potući...
Stigla torba ljuta, ljuta, poderana, lica žuta. Pristojno me pozdravila, tužnu priču nastavila:
- Ja sam torba Pere-dere. Svi ga znate, da ga bolje upoznate dođoh k tebi striček mili, budi dobar pa se smili, neka svako dijete znade moje tuge, moje jade.
Evo gledaj, lani bijah lijepa, nova. Tu su knjige, tu su slova. Stid me danas svoga lica, ja sam prava mučenica. Kad me Pero sobom nosi, nit me mazi, nit me pazi, po cesti me baca, vuče, sa mnom drvo tuče. Sama ne znam zbog čeg' tako čini. Sva sam ružna, oderana, sva sam, brate, poderana. Već se stidim po ulici ići, školi prići. Molila sam Peru-deru neka pažljiv bude, ali Pero uvijek nove igre snuje, moje molbe nikada ne čuje. Zato striček dođoh k tebi, da počuješ moje brige, da pogledaš moje knjige. Gledaj Povijest, gledaj teke, svaka knjiga svoja briga. Da ne misliš da ti torba laže, nek' ti Povijest svoju priču kaže:
- Donedavno i ja bijah nova, čiste strane, jasna slova. Kupio me u knjižari Pero-dero. U njegovoj torbi dobih novi stan. Tu mi bješe lijepo samo jedan dan. Drugog dana iz torbe sam pala, u blato upala. Bijah vlažna mnoge dane, požutjele moje strane. Naslovna mi strana fali. Mislila sam da se Pero šali. Išarana, ispisana, "magareće uši", sve me nešto guši. Jučer nova bila, danas ostarila. Što će sutra sa mnom biti tko će znati, možda će me vjetru dati. Ja mu rekoh: pazi Pero-dero, što je moje tijelo tanje, tebi znanja manje...Zemljopisom isto tako stoji naopako. I u njemu fali deset strana, deset živih rana. Nek' Zemljopis priča:
- Istina je, meni fali deset strana. Pobjegle su sa prozora našeg stana. Odnio ih vjetar u visine, u širine. Napravio Pero-dero avione, tanke, lake, da mu lete pod oblake. Korice mi fale, u vodu upale. Kako? Eto tako, lako. Od njih Pero-dero napravio barke. Neka rijeka, veli, moje barke nosi, Zemljopis raznosi. Stid me da se zovem knjiga, al' baš Peru briga što sam takva. A do kraja, kakva li ću biti, možeš zamisliti... Evo gledaj striček, tu u torbi svašta ima, čak i komad starog lima, dvije žice, špekulice, pračka, neka stara značka...Čuj olovku što će reći:
- Od prvog sam dana zarezana, nazubana. Sa mnom Pero svašta radi, kao da se sladi kad po knjigi šara. Tko mu daje para da olovke tako troši. Najteže mi kad po zidu piše, kauboje riše. Onda veli: "a što ćeš mi više, ti si sitna, mala, ti si svoje dala"...
- Hajde, striček, sastani se s Perom-derom, pa mu reci, neka pazi, kud to Pero gazi. Vjeruj, sramota me stepenicama sići, rumenim se učitelju prići. Druge torbe čiste, još k'o nove, svaka ima lijepe snove. A ja, kad se kući vratim, za ormarom ležim tužna, ružna...
Kad pročita ovo Pero-dero ljutit će se na me. On će reći da sam baba-tužibaba. Pravde radi, nek se čuju moji jadi!
Post je objavljen 07.10.2008. u 09:25 sati.