Za razliku od mene i seke, moj brat se nije izvukao. Tko zna, možda se nije ni trebao izvući. Možda je zapisano da tako treba biti, i da su nam tekli samo med i mlijeko, da smo hodali po mramoru i pili iz zlatnih pipa možda bi bilo isto. Njega se iz svog djetinjstva uopće ne sječam, tek kada mi je bilo kojih osam godina sječam ga se. Tada sam do dosadnjakovičke koja je stalno nešto pitala postala Mala daj mi odi po cigarete, ili Mala reci Nini da neću doći na ručak. Recio joj da sam jeo. A meni je sve to čudilo jer ga nikada nisam vidjela da jede. Prenosila sam poruke, jer sam ga se bojala.
Kao iz neke previdljive priče. Nesređena obitelj, zabludjeli brat, starija sestra koja preuzima ulogu majke i mlađa sestra koja će na kraju uspjet sve pokvariti.
Moj brat je puno teže podnosio tatine dolaske kući, teže od nas. Negdje bi nestao. Začudo, nikada nije popuštao u školi, a mama se uvijek pitala gdje on to uči i piše zadaću. Nije da je bio odličan, ali trojku ili četvorku uvijek je držao. Ne znam puno o njegovom životu. Osim da je bježao od stvarnosti, a taj bjeg mu je donosio samo još veće probleme, od kojih je opet bježao. I tako u krug.
Osim tatine dolaske moj brat je puno teže prihvatio da se tata smatra nestalim u ratu, a da to znači da je vjerojatno poginuo. Bila sam mala pa nisam shvačala, mislila sam da čovjek ne može nestati, da se prestrašio i negdje sakrio. Ja sigurno bi. Vratit će se kada se prestane pucati. Ono što je ostalo od moje obitelji su shvačali puno bolje. Nešto dobro. Od tog trenutka, mama više nije pila. Tek kasnije sam saznala da je potražila pomoć. Mama se otrijeznila, ali brat nije. On je od se od tog trenutka nije trijeznio. Nisam obračala pažnju na njega. Smetao me je. Oduzimao mi je maminu pažnju i Nininu. Htjela sam im pokazati što ja mogu, znam, što sam naučila. Kao da ih nije zanimalo, činilo mi se je. Vječito su bile zabrinute i okupirane idejom gdje je Nino sad. Koga se to tiče?
Nakon rata, na žalost moje obitelji tata je idetificiran. Mislila sam da će mama umrijez. Mislila sam da će brat umrijeti. To sam vrijeme provodila vježbajući da budna provedem noć, samo da svi dočekamo živi jutro.
Spavaj, noćas, rekao mi je brat, bit ću i sutra tu. Sjećam se da mi je rekao. Iako sada nisam sigurna, možda sam toliko htjela da mi kaže da sam to izmislila i pretvorila u stvarnost. Tokom idućih mjeseci, činilo mi se je da se sve vrača u normalu. Nije se vračalo, samo sam ja, kao dijete, bila zaokupljena nekim drugim stvarima pa nisam vidjela.
Dan nakon što je napunio 18 godina, jednostavno je otišao.
Ja idem, rekao je. Mama je plakala, seka je plakala, a ja sam mislila da dramatiziraju. Mislila sa da ide van, kao što je svaku večer išao.
Više se nije vračao doma. Ili kući kako smo to zvali kao mali. Viđali smo se u gradu, kada je bio u gradu. Zvao me je da pita trebamo li mama, seka ili ja što i jesmo li dobro. Zvao je samo mene, sestru ga je bilo strah nazvati, a mamu nije htio čuti.
Mama se razbolila, a ja sam njega krivila za njezino stanje. Da je tu ne bi bila tako tućžna. Tražila bi pomoć lječnika i ne bi se kažnjavala boli. Mrzila sam ga. I sestru, jer ga nije spriječila, a da se samo malo više potrudila. I sebe sam mrzila, mogla sam i ja plakati taj dan kada je odlazio pa bi ostao. Prije četiri godine, šest dana nakon mojeg 20. rođendana, mama je umrla. Ne znam tko mu je javio, je l se ipak čuo sa svojom blizankom, ili netko iz prijatelja iz djetinjstva, ali on se pojavio. Čist i trijezan, ili je dobro glumio. Kako je on izbivao iz kuće već dugo vremena nekako je bio najviše u stanju organizirati sprovod, a i bio je naša uzdanica u tom trenutku. Brisao nam je suze i govorio da će sve biti dobro. Da će sve sigurno biti dobro.
Začudo, nekako je sve bilo u redu, samo onaj grozan osječaj u želudcu. Mame više nema. Kasnije sam saznala da su se sestra i brat dogovorili. Njegov dio neka ja i ona podjelimo, on će ga onako pretvoriti u nešto protuzakonito, pa je bolje da nema. Njemu nek daju ako misli da mu nešto prišpada. Ne znam ja, time se nisam bavila, naša je kućica prodana, i za novce koje su dobili ja sam dobila svoj stan, je l on dobio nešto ili nije ne znam.
Točno godinu i deste dana nakon majčine smrti, on je poginuo. Sestra kaže da ne razmišljam tako, da je to protiv Boga, i da njezin brat to nikada ne bih napravio, a ja se ne mogu otet dojmu da je to bilo namjerno.
Maja bebo, baš si izabrala obitelj u koju želiš doći.
Post je objavljen 07.10.2008. u 08:55 sati.