Marketing
Ne budimo kokoši
Neki čovjek je pronašao orlovo jaje i stavio ga u kokošje gnijezdo. Orlić se izlegao i odrastao zajedno s pilićima. Cijelog svog života činio je što i druge kokoši u dvorištu, misleći da je jedan od njih. Čeprkao je po zemlji u potrazi za crvićima i kukcima, kokodao je i kvocao. A kad bi raširio krila, poletio bi nekoliko stopa u zrak i pao na zemlju. Godine su prolazile i orao je ostario. Jednog dana na nebu je ugledao veličanstvenu pticu. Moćno je jedrila po zraku jedva pomičući svoja velika, snažna krila. Stari orao gledao je u nebo sa strahopoštovanjem. "Tko je to?, upita. "To je zlatni orao, kralj svih ptica. On pripada nebu, a mi pripadamo zemlji, mi smo kokoši", odgovori mu jedan pijetao.
Mnogi ljudi prožive svoj život kao kokoši i (ne)svjesno pristaju biti puno manje od onoga što im je Bogom dano. Umjesto da budu moćni poput orlova, oni tumaraju po kokošinjcu i ponašaju se kao sve druge "normalne" kokoši. Tuđa uvjerenja, tuđe procjene i tuđa ograničenja uzimaju za svoja i pristaju prema njima krojiti svoju sudbinu. Ne usude se tražiti više, ne vjeruju da mogu poletjeti i osvojiti nebo. Programirani su za čeprkanje po blatu i životarenje u kokošinjcu. Sigurni su da je upravo to njihova sudbina.
A tko je za to kriv? Možemo li odgovornost za svoje neostvarene sudbine prebaciti na druge? Reći da su krivi jer smo im vjerovali, jer smo slijedili njihove utrte puteve umjesto da smo krčili svoje. Ili smo ipak sami krivi za to što smo postali ili se osjećamo kao kokoši. Uostalo, za nešto drugo treba puno hrabrosti i upornosti. Riskiramo da ne uspijemo, da se još više razočaramo, da padnemo, da nas ne prime natrag u kokošinjac... Da, sve to čovjek riskira želi li biti gospodar neba. Hoćemo li se, onda, zbog straha od neuspjeha odreći svog sna, pognuti glavu i praviti se da ne znamo tko zapravo jesmo i što zapravo možemo biti? Ja sam u svojoj duši već donijela odluku, a vi? 
Post je objavljen 06.10.2008. u 20:30 sati.